Muskarac kojem nikada nisam lagala

Imam strašnu potrebu da te zagrlim. Imam potrebu da te stisnem uz sebe i da prislonim tvoju glavu na svoja prsa. Imam te potrebu stisnuti uz sebe, ali ne sviđa mi se to što nisi noćas spavala. Niti najmanje. Ne želim da se tako osjećaš. Neke stvari su mi prilično friške i to ne može biti dobar znak. Zaspim s tobom u mislima i probudim se s tobom u mislima, ali ... Ili sam možda trebao prešutjeti? Jebi ga. Laku noćicu djevojčice.
Kada ti kažem da te volim ... mislim da ti premalo to govorim. Ne znam kako bi ti nekim drugim riječima rekao što osjećam prema tebi moja nepoznata, daleka, prijateljice, ljubavnice, usrečivaćice...

Kada to kažem to i mislim. Žao mi je samo što to ne mogu vikati na sav glas ... bilo bi neprimjereno. Misliš da te mogu prestati voljeti? Ako se potrudiš ... baš onako jako ... još uvijek ću te voljeti, jer sam te u jednom trenutku zavolio, svidjela si mi se, to što sam te upoznao na takav način, sigurno je doprinijelo tome. Imaš u sebi to što ja volim. To je dio tebe. Ne mogu te prestati voljeti jer ti ne možeš biti nešto drugo, ne možeš izgubiti ili promijeniti taj dio sebe.
Kako je moguće tako voljeti? Misliš da nije istina? Pa, da te toliko volim sada bi te držao u naručju, grlio bi te i ljubio.
Evo sada sam svojom rukom prošao preko svog srca. Dotaknuo tebe, jer te tamo čuvam. Baš me briga što misliš o tome! To je moj život. To sam ja!

Od kada smo rođeni, svi mi umiremo. Živimo, volimo, ljubimo, veselimo se, tugujemo, umiremo. Tugujem svaki dan zbog svačeg nečeg ... Ti si me ponovno oživjela. Zahvalan sam ti na životu. Želim živjeti. Želim voljeti. Želim ljubiti! Želim se veseliti.
Ne želim da prestane ... nikada. Znam da jednom mora stati, ali ako sreća mora prestati, neka prestane kada umrem ...
Julija ti si moja sreća sada ... i sutra ćeš to biti ... tome se nadam ...

Laku noćicu želim srećo moja. Lijepo i mirno spavaj. Ne brini! Biti će onako kako biti mora. Kako Bog da. Bit će onako kako je negdje zapisano da bude.
Ljubim, ljubim, ljubim ... tako dugo dok mi budeš dozvolila ...
Kada kažeš dosta, ja ću stati, bez borbe, okrenuti se i otići ... ljubim, ljubim, ljubim, ljubim ...

Julija! Ti si nešto najposebnije šta sam upoznao u svom životu. Ne znam zašto ti. Znam samo da se još ni sa kim nisam osjećao ovako posebno.
Kada volim, volim strastveno, to si valjda shvatila.
Zahvaljujem sudbini koja ti je rekla da mi pošalješ poruku.
Laku noćicu krasna ženo. Ljubim ti lice tvoje milo. Ljubim ti oke prekrasne. Ljubim te Julija!
Što volim kod tebe ?
Tvoju dušu. Tvoju komunikativnost. Tvoju inteligenciju. Tvoj smisao za humor. To što mogu reći što osjećam, a da me automatski ne popljuješ. To što si od samog početka posebna. To što si mi prišla. To što ti ni sam, ne znam zašto, neopisivo vjerujem. To što si simpatična. To što si jako draga. To što imaš velike cice. To što imaš veliku rit, kako ti kažeš. .....

Upoznali smo se na jednom portalu. Mjesecima se dopisivali mailom, imali mjesečno preko dvjesto sati razgovora mobitelom, dok se napokon nismo okuražili naći u živo.
Bila sam strašno, prestrašno uzbuđena i usplahirena i nervozna i toliko svega se nakupilo da me zaboljela glava. U strahu da budem neupotrebljiva u trenutku susreta, popila sam tabletu za glavobolju i jednu, za svaki slučaj, za smirenje. Pokazat će se da je to bilo, no ... malo je reći, nesmotreno.
Zapravo, to je bio prvi muškarac kojeg sam upoznala na takav način i prvi kojem sam dozvolila da mi priđe dovoljno blizu da me može dodirnuti.
Zvono na vratima se oglasilo i ja sam ih otvorila. Na njima je stajao prekrasan muškarac, nešto mlađi od mene, s prekrasnim osmijehom, kojeg sam poznavala samo s fotografija.
Scena kao iz filmova, u kojoj se jedno drugome bacamo u zagrljaj, nogom zatvaramo vrata i ljubimo se kao da sutra ne postoji.

Sljedeće čega se sjećam je trenutak u kojem sjedim na njemu, u žaru ljubavnog zanosa i pitam:
- Gdje smo mi to ... ?
I shvatim, kako izgovaram, da pitam glupost. Shvatim da znam gdje smo i što radimo i shvatim da se sa mnom nešto čudno dogodilo.
Zagrlio me, rekao nek se odijenem i da idemo van na kavu.
Na toj kavi, ispričao mi je u detalje što se događalo od ulaska u stan do mojeg pitanja, a to nije bilo jedino nesuvislo pitanje koje sam postavila. Zapravo, stalno sam ponavljala ista pitanja, a on je na njih strpljivo odgovarao. Shvatila sam da je endorfin u kombinaciji s lijekovima koje sam popila, izazvao totalnu pomutnju i zbrku u mojem mozgu.

Rupa u sjećanju, koju imam i dan danas, trajala je puna tri sata.
Najprije sam bila jako zabrinuta zbog svega, ali kako se to više nikada nije ponovilo, na koncu smo se svemu smijali.
On se šalio da sad ne zna jel bio dobar ili loš, a ja sam ga uvjeravala da ne brine jer se ionako ničega ne sjećam.

Nalazili smo se povremeno pune dvije godine, ali, na žalost, ja sam preselila u drugi grad ...
Bez obzira na sve, iako su prošle godine, mi smo i dan danas najbolji prijatelji. Još uvijek se čujemo. Znatno rjeđe, ali ipak ...
Viđamo se tek povremeno, kad se ukaže prilika i veselimo se jedno drugome kao djeca.

To je muškarac, koji o mom životu zna, valjda više i od mene same.
To je muškarac kojeg zovem svojim najboljim prijateljem.
Mislim zauvijek.
Volim te. To znaš.