Muškarci u tridesetima

Da mi je prije samo koju godinu netko rekao istinu o mojoj budućnosti, rekla bih mu, ajd, ne luptaj ...
Ja sam ozbiljna žena, nakon svega, ne padaju mi muškarci na pamet, pogotovo ne tako mladi muškarci ...

Univerzum ti negdje uzme, negdje da. Meni nije uzeo ništa, a dao mi je mnogo.
Znate li kakav pogled imam svakog jutra ? Ispraćam ga pogledom dok obilazi krevet i traži odjeću razbacanu po sobi. Tvrd i spreman, još od rane zore. Svakog jutra. Blažene tridesete. Ponekad baš i nemamo vremena iskoristiti takvo njegovo stanje, pa se smije i izmigolji mi iz ruku.

Uglavnom se budim jako, jako rano. Simptomi menopauze, pa ne mogu spavati. Sad, kad je on pored mene, volim ta stanja nesanice. Pružaju mi dovoljno vremena da ga istražujem, al onako, cijeloga. I rukama i usnama. A on se ne budi. Nikada još nisam vidjela da netko tako čvrsto spava. Toliko čvrsto da ni ne zna što mu se događa, osim negdje u podsvijesti, vidim da osjeća užitak, uzdiše i namješta se, olakšava mi trud, drži mi glavu, miluje kosu i nesvjesno se gura mojim usnama ...
I spava ... tako slatko spava ...

Na alarm budilice ustaje i sprema se za posao, a prije nego ode, vrati se k meni u sobu. Uvijek je veseo jutrom. Prosipa tisuće poljubaca po mojem licu, usnama i ramenima, a ja mu kažem:
- Malo sam se igrala s tobom noćas ...
- Ako jesi, neka si, volim ja to ... dobro ti jutro, ljepoto.