Klizi niz moje misli još jedan dan. Kišovit i tmuran, bez srebra, bez šalice tople čokolade i s puno mrvica po njoj. Jučer sam vidjela nešto lijepo. Naravno, nisam ti rekla. Postala sam opet nijema. Dogodi se to kad ljubav gasne. Glava mi pada nekako.Traži tvoje krilo.
Moje je slomljeno. Sve su prave ljubavi privid, provalija, nebo u milijun boja i komadića, one dobre ljubavi su u adventskom vijencu, prvoj jutarnjoj kavi i zadnjem pogledu. Sklona sam vjerovati u male vanilin kifliće, prekrasne limene kutije za njih i ostale kolače u kojima se osjeti nota čežnje za sigurnosti, vjerujem u to da ću znati pogoditi pravi omjer maslaca na toplom kruhu ili ću se izgubiti na sljedećoj stanici vlaka u koji i ne ulazim.
Dođi mi, ljubavi. Donesi prastare novine, svaku koju si pročitao, zajedno ćemo ih baciti u onaj zeleni ružni plastični kontejner na kojem piše "PAPIR", donesi kokice to ću znati skuhati, a ako i sve budu crne nećeš na mene vikati. Donesi sve te čudne stvari koje mi tako puno znače: i suncokrete mi donesi i kapi ove kiše koja hoće i neće spuštati se s neba s neba koje mi tako u zadnje vrijeme ima boju ljubičica koje su živjele samo u ožujku.
A ja, ja ću tebi miris kolača u kosi, i možeš se glasno
nasmijati pregači koju nosim.

*


commedia dell'arte


ljudi željni aplauza
sva ta lica potpuno tuđa
tvoje je tu.
među mojim dlanovima jedno veliko ništa.
svijet se razdvaja na one koje voliš
i na mene.
sjedim na vrhu svojih upornih malih
beznačajnih i sasvim sigurno uspješnih tuga.
osuđena na riječi koje mi nešto ne znače i onda su mi sve odjednom su mi sve iako među dlanovima nosim jedno veliko ništa.


Odavno sam posjetila mjesto gdje me nikada nije ni bilo. Klupa pokraj mora i blizina sobe i krevet s onom zavjesom poviše. Nemam pojma kako je zovu ne zanima me kao ni milijun drugih nebitnih sitnica. Pamtim tvoje jake ruke na kojima si nosio
moje tijelo bez snage i plakao silno si plakao onako kako samo muškarci plaču muškarci koji vole ne daju i čuvaju svoje.
Ljubio si mi suze.
I to ti nikada oprostiti neću.

Guliš mi koru od naranče i njenim mesom rashlađuješ moje.
Cijediš se po meni suzama i tekućinom muškarca. Tvoja sam naranča.
Tvoja sam maza. Moja si kažeš i ja šutim jer kako ti reći:
na mjestu si gdje ja nikada nisam bila i u naručju držiš:
ženu od soli.