Klizi niz moje misli još jedan dan. Kišovit i tmuran, bez srebra, bez šalice tople čokolade i s puno mrvica po njoj. Jučer sam vidjela nešto lijepo. Naravno, nisam ti rekla. Postala sam opet nijema. Dogodi se to kad ljubav gasne. Glava mi pada nekako.Traži tvoje krilo.
Moje je slomljeno. Sve su prave ljubavi privid, provalija, nebo u milijun boja i komadića, one dobre ljubavi su u adventskom vijencu, prvoj jutarnjoj kavi i zadnjem pogledu. Sklona sam vjerovati u male vanilin kifliće, prekrasne limene kutije za njih i ostale kolače u kojima se osjeti nota čežnje za sigurnosti, vjerujem u to da ću znati pogoditi pravi omjer maslaca na toplom kruhu ili ću se izgubiti na sljedećoj stanici vlaka u koji i ne ulazim.
Dođi mi, ljubavi. Donesi prastare novine, svaku koju si pročitao, zajedno ćemo ih baciti u onaj zeleni ružni plastični kontejner na kojem piše "PAPIR", donesi kokice to ću znati skuhati, a ako i sve budu crne nećeš na mene vikati. Donesi sve te čudne stvari koje mi tako puno znače: i suncokrete mi donesi i kapi ove kiše koja hoće i neće spuštati se s neba s neba koje mi tako u zadnje vrijeme ima boju ljubičica koje su živjele samo u ožujku.
A ja, ja ću tebi miris kolača u kosi, i možeš se glasno
nasmijati pregači koju nosim.

*


commedia dell'arte


ljudi željni aplauza
sva ta lica potpuno tuđa
tvoje je tu.
među mojim dlanovima jedno veliko ništa.
svijet se razdvaja na one koje voliš
i na mene.
sjedim na vrhu svojih upornih malih
beznačajnih i sasvim sigurno uspješnih tuga.
osuđena na riječi koje mi nešto ne znače i onda su mi sve odjednom su mi sve iako među dlanovima nosim jedno veliko ništa.


Odavno sam posjetila mjesto gdje me nikada nije ni bilo. Klupa pokraj mora i blizina sobe i krevet s onom zavjesom poviše. Nemam pojma kako je zovu ne zanima me kao ni milijun drugih nebitnih sitnica. Pamtim tvoje jake ruke na kojima si nosio
moje tijelo bez snage i plakao silno si plakao onako kako samo muškarci plaču muškarci koji vole ne daju i čuvaju svoje.
Ljubio si mi suze.
I to ti nikada oprostiti neću.

Guliš mi koru od naranče i njenim mesom rashlađuješ moje.
Cijediš se po meni suzama i tekućinom muškarca. Tvoja sam naranča.
Tvoja sam maza. Moja si kažeš i ja šutim jer kako ti reći:
na mjestu si gdje ja nikada nisam bila i u naručju držiš:
ženu od soli.

Kapci su otežani i srce kao da i dalje sanja te snove unutar snova.
Mrak šibica miris fosfora voštanih uspravnih bijelih bezmirisnih običnih siromašnih svijeća kockica šećera čaj od limuna kockica dinje gruba tkanina dodir kiše trajanje poznat okus šaptanje sigurnost zaklon želja bez želje odlazak u mrak bez neba i zvijezda koje vise.


Bijela smrt s naznakom života u sjaju tame i mirisu tek pokošene trave.

Svi moji sporedni putevi završe u pudingu od jagode.

Igranju na franje: zelene, najdraže.


Udarao si s mojim tijelom o hridi svoje praznine dok se nije raspalo u milijun punoća u milijun prkosa i beskonačno puno razloga za čupanje svake dlake svake stanice svake kosti i mijenjanje.

Freska, voćni jogurt s okusom pistacija. Mala drvena lutka. Ili lutak, svejedno je. Čak i ako pronađem način, načina nema. Blago zelena boja jogurta podsjeća na novi okus na usnama.

Nemam kome reći. Nemam. Jogurt mi se nešto i ne sviđa. Jede mi se pistacio, zdrav je i pomaže organizmu koji se ljušti pod najezdom misli o prolazu i to potpuno uskom prolazu. Tijesno mi je. Vrištat ću.

Ne kupujte voćni jogurt, Freska. Ljetni okus je samo manipulacija riječima, okus je vani , na preokrenutom nebu , na zvijezdama. Dotakni mi ovo čelo koje se hladi, dotakni svojom trepavicom moju, stavi mi tijelo u zagrljaj i ništa ništa ništa mi ne radi.

Ostavi me spokojnu. Pomalo sakatu.

Drveni lutak ili lutka, voćni neobičan jogurt, stepenice, miris nesređenog sna, nemir u ušima, zvona crkve u daljini, gubitak svijesti i sjene, bljeskovi, pritisak u sljepoočnici, radost osame, kosa u šaci, neispunjene križaljke, stvrdnuti lakovi za nokte, miris prosinca u prokletstvu kaosa u ranjenim očima.

Zvukovi protekle noći lagano odlaze s ovim nekim novim danom i vrućinom od koje mi se srce ubrzanije vrti po paučini života. Nabacujem riječi umjesto misli i funkcioniram u oblaku stvarnosti kao nikada do sada. Ispod noktiju imam brašna i brašno mi je na kosi i na haljinici pamučnoj i kratkoj pripijenoj preko tijela koje shvaća.

Tek danas

u ovom

danu:

bez

pitanja.

Nabijena na stup nekog neobjašnjivog srama

noćas sam raširila noge

i još jednom nepostojeće nebo

rastvorila usnama prstima i jezikom.

Kako samo uživam u sebi, kao kocka leda u vodi,

kao ljubav u strahu,

kao med u čaju,

kao suza na trepavici,

kao poruka u boci,

kao noć u zori,

kao laž u istini

i kao tišina u buci.

Sva u bijelo i hladna sjedim na hladnim stepenicama svog sna. Naravno: sasvim sama.
U blizini su mi svjetla grada u kojem živiš. Stišćem omiljenu igračku i privijam je negdje uz golo rame. Rascjep u duši i rascjep u vremenu. Nisam ti rekla koliko sam puta sanjala hrabrost izlaska na kolodvor sjećanja. Uvijek bi me netko tamo dočekao, poznato drago lice s osmijehom i miris pileće bistre juhe kroz zamagljeno staklo i rezanci žuti poput Sunca za koje znam da su prije nekoliko sati tek bili razvučeni po kuhinjskim stolicama i miris bijele kave u malim šarenim šoljicama koje mi sada prepolovljene krase stakleni ormarić uspomena. Uredno složeni kompoti od višanja i trešanja u špajzu i ukiseljeni krastavci kojih se bojim zbog oblika.

Zmije su mi u grudima i plaze me i plaše s otrovima ljudi koji su ostali u mojoj budućnosti. Ne želim više nikoga i ne puštam blizu. Ono što je tu neka ostane i bit ću korektna. Sve drugo odbacujem jer sam jedino tako sretna. Dolazi mi da ti kažem da se svijet spašava tako da se jedno srce udomi. Samo jedno. I to bi bilo sasvim dovoljno. Uzmeš ga među dlanove i trljaš ga. Poslije s njim radiš što hoćeš jer ga vratiš u tijelo koje je uostalom tvoje i po nekom potpuno ustaljenom postupku popneš ga na vrh svoga. I lelujaš tako blizu kože koju znaš blizu daha koji je sastavni dio tvog i blizu svoda koji ne mijenjaš za drugi lakoćom koju ti donesu isprike poput laži i nečeg novog.

Ne mijenja se ništa novo za prastaro i poznato blisko i tvoje.

U onim dijelovima gdje se vagoni spajaju i koje sam preskakala da bih išla piškiti jer nije u svakom vagonu bilo wc-a dogodio se prvi bljesak i prva tuga, mala neznatna i samo moja.

Nastavak ne slijedi.

Pomno odabirem i slažem kofer koji je kofer za nigdje. Naći će se tu i dokument kojim potvrđujem svoj identitet. Fotografija s mojim licem. Jedna od prijateljica ju je opisala:
- Ovdje kao da si već umrla, kakvo ti je ovo lice, kao duh si.

Čuti ono što nam se govori nije isto što i slušati. Ponekad čujemo ono što ne želimo čuti i automatski informaciju odbacujemo. Nisam takva ili se borim da ne budem takva. Pa tako satima znam objašnjavati neobjašnjivo i plačem ako shvatim kako nisam uspjela shvatiti da moja istina ne odgovara tuđoj. Mene je briga i uvijek će me biti briga.
Ako me netko dodirne na bilo koji način, odgovorna sam za to.

Svi imamo svoje svjetove mira rata tišine buke leptira zmija snova i rušenja istih.

Neke osobne stvari pomno odabrane stavljam u kofer koji je boje poput moje krvi i plašljivo se trgnem kad vidim što sam sve od jutros u stvarnosti napravila bez da sam u nutrini prestala plakati.

Položi mi glavu na rame svoje. Ujutro neka se ne čuje ništa. Nijedan zvuk ptice ni pjev automobila.
Preokrenimo riječi da ne bole. Svojim krajevima poput uboda pčele.

Razmotaj svileni crni šal oko mog lica prepunog ožiljaka koje su mi nanijele godine i koje ljudi nazivaju borama. Utisni svoj dah u svoje. Dotakni ih vršcima mojih prstiju dok laganim pažljivim skoro opsesivnim pokretima utrljavaš svoju noćnu kremu. U moje lice, ti imaš moje lice, ti se pretačeš u moje crte dok me ljubiš, dok me nestrpljivo oblačiš. Ne znaš još da više ne mogu biti gola. Slojevi i slojevi su na meni. Ne odjeće nego bola.

Kažu da je moderan škotski uzorak na odjevnim predmetima. Prsluci koje imitiraju krzna životinja. Gladim ih, samo ih gladim po vješalicama. Preskupi su za nekoga tko ih i ne treba.

Glatki obli stari pločnici grada kojeg volim. Mirisi iz gradova koje nisam i neću vidjeti. Barcelona. Pariz. London. Beč.
Mozartove kugle i suze.

Mene se ne može voljeti. Ni u flanelskoj kućnoj haljini ni u čipkastoj crnoj haljini sa izloga ni u rukavicama ni u kapi ni u haustoru koji miriše na motorno ulje.

Podrum u koji ulazim prepun je mirisnih zimskih jabuka. Požutjelih ljubavnih romana Ane Žube. Poznato Vam je.

Sutra ću ispričati ljepšu povezaniju priču.

Ili ću upisati taj tečaj kreativnog pisanja kad se rodim drugi put.

Jer danas je moderno pričati priče i biti lud. Ispunjavam sve uvjete osim što je potrebno i biti Tu.

Mogla bih kupiti sutra za tebe sebi ono što najviše volim.Toplo pecivo sa sezamom, Butterino namaz i prekrasne crne gaćice od čipke, 25 kn.

Za sve ostalo tu su moji snovi.

Kad dovedem to tijelo u neprirodno osvijetljene prostore čeznutljivo gledam u vunene kape i rukavice. Neodoljiva potreba za toplinom i utočištem. Bojama koje nisu stare. Uglavnom odaberem crnu. Samo probam jer nijedan model mi ne pristaje. Lice koje uokviri kapa je bezlično i ruke koje prekriju rukavice su smežurane modre i hrapave. Ružno me sve dodiruje. Novčanik mi je prazan i to me raduje.

Oduvijek želim novčanik boje krvi i da miriše po koži. Želim uredno posloženo sve unutra. Fotografije najmilijih lijepih lica. Njihove glasove čula bih ako bi bili poslagani urednim redom u mojoj odsutnoj glavi. Tko je najvažniji? Što je u životu najvažnije? Svaki dan me na to podsjeća.

Noći su nešto što ostavljam sebi. Kao i te kupovine bez smisla. oduvijek želim imati svoj odjevni stil. Ha. Kao da sam sva svoja. Ha. Ha. Rugam se sebi, primjećujete? Toliko toga mi nedostaje. Rukavice, kapa, šešir i hulahopke bez kraja koji steže. Haljina boje zlata ili boje mraka. Cipelice, moje plave ljetne najdraže cipele na cvijet. (Od)Bačene. Njegov jezik u rastvorenom tijelu bez dna. Tup udarac stvarnosti i evo me u bolničkom hodniku. Kotačići. Kotačićima razvoze hranu. Odvedi me odavde i sašij srce. Sašij srce koncem sline svoje. Rastvori mi usne. Opet me promatra iz svoje kožne udobne skupe fotelje. Kaže da nisam dobro. Da ne postoji trg i bijela zavjesa.
"Nema predaje", kaže.

"Nema ljepote", odgovaram.

"Ti si lijepa", kaže.

"Lažeš", odgovaram.

"Jesi pročitala knjigu koja ti je došla u ruke", pita.

"Oslijepila mi je duša", odgovaram.

"Dođi mi u krilo", naređuje.

I ja se budim umivam lažem i kradem i sakupljam sve svoje djeliće jer moram dalje.

Oduvijek sam željela crveni novčanik boje krvi i uredno posložen život
koji miriše na sve stare godine koje se pretaču u nove i jednake.


napisala ž e n a o d s o l i , godine 2014.