Još uvijek nisam prežalila što sam prokockala brdo novaca. Moja duša žaluje. Najlakše sam otpustila činjenicu da je najviše koristi od moje financijske havarije imao onaj kome novac najmanje treba, tko najviše novca ima. Para pari ide. Kad financiramo lihvara, svaka otplaćena rata slavi se kao mala svetkovina, misliš uspio si, platio, otpustio omču oko vrata, lakše ćeš disati punih trideset dana i veseo si, i nije te briga što u konačnici svetkovina zapravo nije tvoja.
Najlakše plaćamo lihvare.

Međutim, novac koji sam sprčkala na svoje gušte i slabosti ne opraštam si tako lako, seciram kako i zašto sam izgubila kontrolu nad karticama, kompulzivno kupovala ne znam šta kao da sam s nepoznatim pijanicama propila u gostionici, kao da taj čin nije dio mene, mojih želja, uostalom nagon da si kupovinom ugodim, da malo podragam napaćenu dušu. Nakon šopingholičarske utjehe, umjesto radosti rasprostre se cijela paleta kajanja koju režeš u franze koje zloguko trepere i peckaju kao da je par tisuća kuna moglo spriječiti cijeli ogromni kolaps, poremećaj, bankrot. I svaki put kada sam navukla na sebe tu odjeću kupljenu u nekom pomračenju i bijegu od zbilje, umjesto da sam s uživanjem nosila, vukla sam kao teret uz nepotrebnu ispriku.

Kako sebi, tako ni svome ljubavniku nisam oprostila bankrot, Dobrom Čovjeku, koji je umjesto moga iscjeljitelja bio glasonoša i uzrok moje financijske propasti.

Prije fijaska, godinama smo se znali, ljubovali.

Upoznala sam ga u jednim slavonskim svatovima, bio je došao sam, bez žene, u svatove kolege s posla. Ja sam pak tamo bila sam kao dio obitelji, mladenkina teta. Oboje smo stigli iz Zagreba pa smo po toj zagrebačkoj liniji počeli razgovarati, družiti se, plesati.

Dobri Čovjek na prvu nikada me ne bi osvojio. U mladosti, kada smo imali kruće poglede na svoja očekivanja i želje prema suprotnom spolu, on nikada se ne bi našao na toj listi mojih želja.
Zrelost naše poglede na život mekša. U zrelosti smo, za razliku od mladosti, najviše upravo ono što smo od sebe napravili.
Tako je Dobri Čovjek bio malo manje samo dobar đak, tihi i pouzdani momak sa sela.

Plesali smo po cijelom podiju, vrtio me, pili smo i smijali se.
Vrućina je gušila narod pod šatorom, ogromnim plastičnim čudovištem, koje su domaćini, po običaju, s unutarnje strane zastrlil brojnim narodnim vezovima. Tamburaši su dizali temperaturu dodatno, vino je teklo u potocima. Da se osvježimo izašli smo iz šatora, odšetali u bašču.

Razgledali smo imanje mladoženje. Jutro zemlje je opasavalo čvrstu slavonsku kuću, gospodarske zgrade, ogromnu bašču u kojoj je bilo obilje povrća, voća, cvijeća, vrt božanski.

Požurila sam u kuću na toalet, u uskom ganjku jedva se mimoišla sam starom gazdaricom u širokim misnim haljinama.
- Ajde, ajde, sekice, samo prođi - tepa mi vesela svekrva.

U ganjku vjetar piri, svježe je, nas dvoje na praznu klupu sjedamo.
I tad se desio neki psihološki obrat. Dobri Čovjek mi je punih dvadesetak minuta prepričavao svoj nedavni događaj s mora, kako je trčao maraton na Hvaru, dehidrirao, zastajkivao na svim postajama, opet se vraćao u kolonu, odbijao liječničku pomoć koja je išla za sudionicima maratona, na koncu, morao je odustati. S bocom vode koju mu je netko tutnuo u ruke ležao je pored ceste i čekao da dođe sebi.
Vječnost je trajalo njegovo prepričavanje, gledala sam ga i pitala se je li normalan. Šta me time davi, kad će stati?
A onda sam promatrala sebe, svoje reakcije, kao da sam se odijelila od sebe, udvostručila. Kad je završio, ja sam nastavila, ne znam više o čemu, ali zabavan je bio osjećaj uz savršenog sugovornika koji prati svaku tvoju riječ, promatrati samoga sebe, provaliju, put, prazan kanal koji se otvara, u koji upadaju tvoje riječi, i iz kojih ti se vraćaju kao jeka.
Poželjela sam to opet doživjeti. Jeku.

Kasnije, kada sam u Zagrebu na jedvite jade pristala da se nađemo, išla sam djelimice motivirana time da testiram hoće li se opet ponoviti ta čarolija u našem razgovoru. Čekao me na uglu moje lice, ulickan, u istim iz svatova uglancanim cipelama, koje su izgledale kao da ih nosi samo nekoliko puta godišnje, kao dio misne opreme, koja se nakon svakog nošenja pažljivo sprema za sljedeći put.
Sakrivao je mali zavežljaj iza leđa sve dok nismo sjeli u neki kafić na Jarunu, a onda izvadio paketić. U lijepoj ukrasnoj kutiji ležao je CD sa snimkom Parsifala snimljenog u Bayreuthu.
Tom gestom me je dobio.

Mjesec-dva iza toga ispunio mi je veliku želju.
U Bayreuthu smo gledali Tristana i Izoldu. Poveo me da mi pokaže najboljeg sebe, dečka sa sela, poliglota, koji je proputovao pola svijeta, koji svojim mirom i pouzanošću, u istim misnim cpelama, jednako sigurno kroči u čuvenoj operi kao i u slavonskom svadbenom šatoru.

Dobio me, makar sam znala da je oženjen.

Ove dane razmišljam zašto sam posudjivala novac, često iznimno velik novac. Hrabro je bilo davati ga bez ikakvih garancija.
Da sam vjerovala ljudima kojima posuđujem, mojim prijateljima, otkriva samo površnu stranu mojih velikodušnih gesta, a to nije sve.
Nedavno, na banalnom i smiješnom primjeru posudbe od nekoliko stotina kuna, meni se potpuno ukazala psihloška strana koja se otvarala u meni u tim situacijama.

Marina, prijateljica s kojoj se u zadnjih nekoliko godina družim, a upoznale smo se preko djece, u školi, zamolila me da joj do plaće posudim nekoliko stotina kuna, "za kruh i mlijeko".
Jako sam bliska s njom, zadnjih mjeseci dosta sam razgovarala o baš ovim mojim lošim iskustvima s posuđivanjem novca. Davala mi je puno podrške i odgovarala mi je njezina potpora. Marina nije plitka osoba, ne moralizira, spremna je i može ući u dublja promišljanja, zaroniti ispod površine.
S njom sam sam se osjećala ugodno kao u nekom balonu podrške, energija našeg prijateljstva i emocionalne potpore držala nas je u jednoj zajedničkoj višoj energiji, kada bih je nazvala, osjećala sam tu energiju, uplovila bih u nju, kao u neku poznatu toplu rijeku, kojom bi zajedno nastavile plivati.

Davno kada sam jednom u mladosti pokušavala meditirati, nastojala sam se usredotočiti na sebe, na svoje duhovno unutarnje biće. Bila sam mlada, ali bremenito svjesna pretjerane vlastite mladenačke senzibilnosti, bez odgovarajuće obrane. Bolno je bilo imati takvu prirodu, kao da hodaš po svijetu bez kože, energije i osjećaji svijeta slobodno ulaze u tebe, baškare se po tebi kao po javnom bazenu za plivanje.
Za opstanak snagu sam crpila u krugu stalnih prijatelja, Melite, moje velike odnosno najveće prijateljice. Nikada me nije izdala, beskrajno sam joj na tome zahvalna.
Dakle, tada kada sam meditirala, u svome duhu jasno sam vidjela svoje unutarnje duhovno biće, sebe kao se kao nagomilana struja povećam, uvećavam i prelijevam sa svijetom i nestajem u simbiozi istog stanja, kako mi nedostaje čvrsta granica koja dijeli moj duh od unutarnjih bića drugih, meni bliskih ljudi.

Sada kad se sjetim situacija u kojima sam posuđivala novac, ja sam se ojećala isto kao u meditaciji, kao intenzivna, moćna struja koja se razlijeva po dijelovima duše nekih drugih ljudi, toliko snažno, nagruvana u želji da u tom razlijevanju, zajedničkom simbiotskom činu živi dugo traženi integritet.
Zato sam tako čvrsvo vjerovala. Pa tko ne bi? Zakovitlaj grudu snijega sa Velebita, zakovitlaj se unutra s nekom srodnom dušom, tko može u najdaljem primozgu očekivati izdaju u tom zajedničkom hazardu.
Sada znam da je baš taj hazard iskušenje koje će ti otkriti s kime imaš posla, ima li integritet ta druga strana ili integritet nema.

A sad da se vratim Marini, dan prije odlaska na more stiže mi mail od Marine, piše mi kako će mi vratiti lovicu.
U prvi čas pitala sam se koju lovicu? Kada sam prije par mjeseci zaradila velik novac da pokrpam dio dugova, rekla sam joj da joj opraštam neke sitne dugove i mislila sam da na to misli. Svejedno, upitala sam "Koju lovu?"
Čim sam poslala mail sjetila sam se posuđene love za kruh i mlijeko. Ali od Marine do danas odgovora na to pitanje nisam dobila. Pouzdala se u moju širokogrudnost i zaboravnost.
Meni bi bilo bolje da sam uistinu zaboravila na koju lovicu misli Marina, ovako sam za sitan novac izgubila još jednog prijatelja.

Ali, nadam se, ova zadnja lekcija, naučila me čuvanju integriteta. Pomogla mi je da zavarim metalni obruč oko sebe, teško stečen, svežem ga katancem plaćenim bolnim osvještavanjem kako sam precjenjivala ljude, kako sam u njih proicirala vjeru u njihov integritet koji oni nisu imali, a za kojim sam ja čeznula.
Prošla sam kao u izreci "Ko ne plati na mostu, platit će na ćupriji".
Možda je dar upavo u tome da to osvijestimo.