Još uvijek nisam prežalila što sam prokockala brdo novaca. Moja duša žaluje. Najlakše sam otpustila činjenicu da je najviše koristi od moje financijske havarije imao onaj kome novac najmanje treba, tko najviše novca ima. Para pari ide. Kad financiramo lihvara, svaka otplaćena rata slavi se kao mala svetkovina, misliš uspio si, platio, otpustio omču oko vrata, lakše ćeš disati punih trideset dana i veseo si, i nije te briga što u konačnici svetkovina zapravo nije tvoja.
Najlakše plaćamo lihvare.
Međutim, novac koji sam sprčkala na svoje gušte i slabosti ne opraštam si tako lako, seciram kako i zašto sam izgubila kontrolu nad karticama, kompulzivno kupovala ne znam šta kao da sam s nepoznatim pijanicama propila u gostionici, kao da taj čin nije dio mene, mojih želja, uostalom nagon da si kupovinom ugodim, da malo podragam napaćenu dušu. Nakon šopingholičarske utjehe, umjesto radosti rasprostre se cijela paleta kajanja koju režeš u franze koje zloguko trepere i peckaju kao da je par tisuća kuna moglo spriječiti cijeli ogromni kolaps, poremećaj, bankrot. I svaki put kada sam navukla na sebe tu odjeću kupljenu u nekom pomračenju i bijegu od zbilje, umjesto da sam s uživanjem nosila, vukla sam kao teret uz nepotrebnu ispriku.
Kako sebi, tako ni svome ljubavniku nisam oprostila bankrot, Dobrom Čovjeku, koji je umjesto moga iscjeljitelja bio glasonoša i uzrok moje financijske propasti.
Prije fijaska, godinama smo se znali, ljubovali.
Upoznala sam ga u jednim slavonskim svatovima, bio je došao sam, bez žene, u svatove kolege s posla. Ja sam pak tamo bila sam kao dio obitelji, mladenkina teta. Oboje smo stigli iz Zagreba pa smo po toj zagrebačkoj liniji počeli razgovarati, družiti se, plesati.
Dobri Čovjek na prvu nikada me ne bi osvojio. U mladosti, kada smo imali kruće poglede na svoja očekivanja i želje prema suprotnom spolu, on nikada se ne bi našao na toj listi mojih želja.
Zrelost naše poglede na život mekša. U zrelosti smo, za razliku od mladosti, najviše upravo ono što smo od sebe napravili.
Tako je Dobri Čovjek bio malo manje samo dobar đak, tihi i pouzdani momak sa sela.
Plesali smo po cijelom podiju, vrtio me, pili smo i smijali se.
Vrućina je gušila narod pod šatorom, ogromnim plastičnim čudovištem, koje su domaćini, po običaju, s unutarnje strane zastrlil brojnim narodnim vezovima. Tamburaši su dizali temperaturu dodatno, vino je teklo u potocima. Da se osvježimo izašli smo iz šatora, odšetali u bašču.
Razgledali smo imanje mladoženje. Jutro zemlje je opasavalo čvrstu slavonsku kuću, gospodarske zgrade, ogromnu bašču u kojoj je bilo obilje povrća, voća, cvijeća, vrt božanski.
Požurila sam u kuću na toalet, u uskom ganjku jedva se mimoišla sam starom gazdaricom u širokim misnim haljinama.
- Ajde, ajde, sekice, samo prođi - tepa mi vesela svekrva.
U ganjku vjetar piri, svježe je, nas dvoje na praznu klupu sjedamo.
I tad se desio neki psihološki obrat. Dobri Čovjek mi je punih dvadesetak minuta prepričavao svoj nedavni događaj s mora, kako je trčao maraton na Hvaru, dehidrirao, zastajkivao na svim postajama, opet se vraćao u kolonu, odbijao liječničku pomoć koja je išla za sudionicima maratona, na koncu, morao je odustati. S bocom vode koju mu je netko tutnuo u ruke ležao je pored ceste i čekao da dođe sebi.
Vječnost je trajalo njegovo prepričavanje, gledala sam ga i pitala se je li normalan. Šta me time davi, kad će stati?
A onda sam promatrala sebe, svoje reakcije, kao da sam se odijelila od sebe, udvostručila. Kad je završio, ja sam nastavila, ne znam više o čemu, ali zabavan je bio osjećaj uz savršenog sugovornika koji prati svaku tvoju riječ, promatrati samoga sebe, provaliju, put, prazan kanal koji se otvara, u koji upadaju tvoje riječi, i iz kojih ti se vraćaju kao jeka.
Poželjela sam to opet doživjeti. Jeku.
Kasnije, kada sam u Zagrebu na jedvite jade pristala da se nađemo, išla sam djelimice motivirana time da testiram hoće li se opet ponoviti ta čarolija u našem razgovoru. Čekao me na uglu moje lice, ulickan, u istim iz svatova uglancanim cipelama, koje su izgledale kao da ih nosi samo nekoliko puta godišnje, kao dio misne opreme, koja se nakon svakog nošenja pažljivo sprema za sljedeći put.
Sakrivao je mali zavežljaj iza leđa sve dok nismo sjeli u neki kafić na Jarunu, a onda izvadio paketić. U lijepoj ukrasnoj kutiji ležao je CD sa snimkom Parsifala snimljenog u Bayreuthu.
Tom gestom me je dobio.
Mjesec-dva iza toga ispunio mi je veliku želju.
U Bayreuthu smo gledali Tristana i Izoldu. Poveo me da mi pokaže najboljeg sebe, dečka sa sela, poliglota, koji je proputovao pola svijeta, koji svojim mirom i pouzanošću, u istim misnim cpelama, jednako sigurno kroči u čuvenoj operi kao i u slavonskom svadbenom šatoru.
Dobio me, makar sam znala da je oženjen.
Post je objavljen 12.08.2015. u 07:57 sati.