ok, izložena sam i što ćemo sad?
potpuno sam se izložila
razrezala po sredini
sad može prebrojati sve pulsirajuće živce
sve polupane lončiće...
i što će onda s tim?
neće ništa.
izvlačila sam se da želim biti fer prema sebi
ne znam jesam li ikada uspjela
ukarala sam ti cipele da ne možeš
dalje
intuitivno.
nije pomoglo. stvario se još veći šum. možda sam te trebala pustiti da ideš bos.
i nikad ti više ne otvoriti.
nikad nije bilo drugačije.
rekla sam da me može ne biti briga
i može
boli me kurac za sve tvoje poluznačenjeske rečenice
al što želiš od mene? što zbilja želiš? i zašto si tu?
zašto stalno kopaš po meni kao da
sam izložak il knjiga il nešto što voliš konzumirati
kažeš da te veselim
nisam sigurna što točno
ali dobro
ni zato me nije briga
jedino što ne znam kako ti reći
odjebi
jer negdje, u sebi, ne želim da odjebeš
želim da se stanje popravi
da se ja poporavim
iako, istinski, nikad neću moći povjerovati u mogućnost toga
niti na trenutak
pružam si ogromne kolčine vremena koje
protiču toliko sporo da je teško uopće vjerovati
da se nekud krećemo

ne vjerujem u rast i jačanje, da ti odmah kažem.
čini mi se samo da od svega ovog postajem pomalo bunovna
plešem na nekom šugavom rubu postojanja
bez imalo potrebe da uđem u krug
teško se nositi s činjenicom toliko
lakog odlaska i
toliko krhkog ostanka
ništa se ne mora - kao vječna mantra.

nisam zaštićena
i zaboli me za sve koji tome streme
i što ćemo onda?
sigurnost je rupa
izložila sam se, toliko sam ih poslušala
a kakva ću biti nakon
pitaj boga
vjerojatno istrošena i nikakva
a ne jaka.

možemo li prijeći
na drugu stranu
naučila sam u svom ovom neredu
sebe smiriti
ne znam kako mi polazi za rukom
uvijek sve krene ispočetka
ne moramo
ništa ne moramo
baš ništa
doslovno ništa
ništa