ja se bojim
dobrog osjećaja
zato mi uvijek padne kamen sa srca
kad se stvari poremete
jer mi se čini
da takve trebaju biti

ne u redu

više ne znam kakav je osjećaj za što
i gdje
treba pospremiti
ova ludila koja
se petljaju među nas

kao da sam se vratila
među svoje

da nama možda jednostavo
ne treba
biti lijepo i ugodno

i to je ok

kosa će narast
lice izblijediti
spavat ćeš mjesecima
gutati tablete
i rijetko ćeš se smijati
sve će nekako proći
izgubit ćeš kile
i biti lagana kao vilenjak

uvijek preplaši
mir i ljepota
u tolikoj boli
kao da si napokon svoj na svome,
zar ne?

čuvar močvara i trava budan čak i kada spava
otkriva mi tajne prolaze
...

svijet tišine

zamjeraš mi
ali sto ću
ja stvarno sada ne znam glumiti
nismo svi za sve
igre mi nikad nisu bile drage
hiperkocka je zakon
dok mi ju ne bacaš pod noge
sviđaš mi se
samo dok si sam
i dok
me puštaš da mi bude loše
čim počneš shvaćati
nešto čega nema
gubim se
jer stvarno stvarno ne znam drugačije

ej
ne vjerujem da si okej
ne vjerujem da ne glumiš
i da si miran
ja ne vjerujem
baš ništa što kažeš

ne znam zašto
inače uvijek
nekako naivno povjerujem
svemu i spustim
se pod zemlju
(no zacijelo postoji način)

ali sada vidim
da
hodaš pogrešno nakrivljeno, oči su ti precrvene, smiješ se i kad ne želiš
draga sam ti, nažalost
ali znaš
da si nikad nikad
nećemo moći vjerovati
ja te ne mogu pratiti
ti ne možeš stajati

zato samo nastavi dalje
grad je dovoljno velik
a sljeme će pričekat neke bolje zime-