.
.
.
on jede čokolino
a ja šutim
već dosta dugo
crni mačak me gleda
umjesto njega
on bulji u pijat
možeš rezati zrak među nama
dišemo toliko tiho
da se ne bismo uznemiravali
iako smo svjesni
da se bezveze guramo kroz život
i da tu nema mjesta
za nas

hodam i plačem
jer ne znam drugačije
već neko vrijeme
moram duboko disati
kako ne bih zaboravila
živjeti
zaustavio me
cipelom
ali nije mu uspjelo
vratiti me natrag u život
čini mu se da sam odsutna
a ja
ne znam koristiti jezik u ovim
stranim bijelim prostorima

ostaje tu iako
ga nekako previše olako tjeram od sebe
kao i obično
smije se čudno
i kao da plače dok uživa
pušta me da se smrzavam
to mi je okej
nije siguran koliko sam nestalna
ali kao da mu to najviše odgovara
ne znam koliko daleko moram ići
da bi ga zbilja otjerala,

iako,
danas mi se čini kao
da bih voljela
da bude u blizini
još neko vrijeme
.
.
.