uvijek kad mislim da sam došla do kraja
sve opet nekako
krene iznova

ovo što ja osjećam
je nepodnošljivo

traži puknuća
i neobjašnjivosti,
jedino u njima
može biti
prisutan
.
inače uvijek priča
o
nedostatku
.
nikad nije postojao
osjećaj pripadnosti
i doma
.

.
.
.
on jede čokolino
a ja šutim
već dosta dugo
crni mačak me gleda
umjesto njega
on bulji u pijat
možeš rezati zrak među nama
dišemo toliko tiho
da se ne bismo uznemiravali
iako smo svjesni
da se bezveze guramo kroz život
i da tu nema mjesta
za nas

hodam i plačem
jer ne znam drugačije
već neko vrijeme
moram duboko disati
kako ne bih zaboravila
živjeti
zaustavio me
cipelom
ali nije mu uspjelo
vratiti me natrag u život
čini mu se da sam odsutna
a ja
ne znam koristiti jezik u ovim
stranim bijelim prostorima

ostaje tu iako
ga nekako previše olako tjeram od sebe
kao i obično
smije se čudno
i kao da plače dok uživa
pušta me da se smrzavam
to mi je okej
nije siguran koliko sam nestalna
ali kao da mu to najviše odgovara
ne znam koliko daleko moram ići
da bi ga zbilja otjerala,

iako,
danas mi se čini kao
da bih voljela
da bude u blizini
još neko vrijeme
.
.
.

...
ponekad stavljam cimet na jabuke
prije spavanja
živim na šarenim bobicama vikendom i čaju od kadulje
preko tjedna
ustručavam se nekih stvari
tvrde da je to loše
a meni je lakše kad si otežam
to je moj treninig duše
mozaici od stakla sa smeća mi popunjavaju vrijeme
često plešem
i oči su mi širom otvorene
plačem prolazeći nasipom kroz visoke stabljike
nitko me ne tješi
to sam davno izgubila putem
vikendima
uvijek pretjeram jer se ne znam čuvati i stati na vrijeme
onda se kajem
neko vrijeme
uvijek brzo odem bez razmišljanja
jer se bojim da izbliza nisam ono što su očekivali
i lakše mi je tako
ne da mi se objašnjavati
padam na samo jedan jedini bicikl s bisagama već nekoliko godina
potpuno autistično i slijepo
i uvijek mu prepoznam zvuk
u gundulićevoj
a najgore je kada nitko ne gleda
onda bude vatromet
i dlanovi se znoje, udaraju ritam po zidovima dok žurim
sve ove ostale noći su usputne ali ne manje važne
jednako me dotuku
kao da sam im poklonila život
prijatelji se čude
putovanju u gruziju
al htjela bih vidjeti tu planinu
gdje je, kažu, okovan prometej.
moja tiha šunjanja nekad ostave medvjeđe tragove
svi misle da sam ok dok me ne upoznaju
onda traže puknuća
uzaludno pitaju-ja ne mogu pričati
volim vrste koje nisu proračunate
ujutro se kući vraćam izgrebanih šaka
i
stalno mi sve izmiče iz ruku
treniram što ću reći prije nego se susretnemo
iako se to nikad nije dogodilo
često se zaljubim u sve što dotaknem
i okusim
u zadnje vrijeme često sanjam
rat
i surf daske
...