kao da uvijek ja sa svojim pričama
ispadnem luda
i neprilagođena

more nisam ni osjetila ovaj put
nisam ga čak ni dotaknula
bilo je sasvim sporedno ta tri tjedna
osim usred noći
kad sam gledala kroz
rešetke
u valove i objašnjavala
kako more uvijek ide i vrti se i struji
dok mi unutra
trunemo

tek me sad napušta ona bol
iz leđa
i trbuha
kao da ova tri tjedna nisam ni disala

ja baš ništa ne čekam
kažem ja njemu
kad me pito za after
i meni ništa nije
prevažno
tako je
jebiga

valovi su nestajali
zemlja je obojila beton u crveno
ja sam bježala
u pravilnim intervalima
sam skakala
kao onda kad si me zatekao kako preskačem
konop
kao dječak
crvenih koljena i slanih trepavica
i zaljubio se u nešto što
sam ukrala
svijetu
sam okretala leđa
tako vješto
nacrtanih obraza
preplašila sam te
treptao si brzo
glas ti se udaljio
poskočio tamo negdje uz more
možda
sam odabrala krivi trenutak
da ti priznam
da ipak znam
kako ne postoji
baš ništa oko nas
pa ni ovo što mislim da osjećam

ovaj put cu pustit
totalno
za sve one dane
kad sam se precvrsto drzala
ko da
je to zadnje
i necu ti se ni nasmijat

što misliš
kako bi bilo da se riješim
svega ovog suvišnog
i ovog nacrtanog
na sebi i oko sebe
cijelo vrijeme dišem negdje pored kraja
čini se
da je nadomak
prošlo je ono vrijeme čekanja
imam osjećaj da je napokon ništa došlo na svoje
i svaki moj dan čini
sasvim potpunim

otići ću na kraj svijeta
s onim vukovima o kojima uvijek pišem
i neću sa sobom nositi ništa
osim onog zmaja kojeg sam dobila kao 6ogodišnjakinja

hoću majkemi

i ošišat ću ovu kosu
i plakat ću danima
a onda ću ozdravit i bit ću ok
al se nikad neću vratit