znači
totalna istina;
cijeli život kad god netko spomene platonsku ljubav
ja pomislim na planktone
a ne na platona
(i to sam si tek nedavno osvijestila, al svejedno, nastavlja se, iako se pokušavam ispraviti)
znam da je užasno glupo
al ne mogu se oteti dojmu da moja ljubav
jest plaNKtonska
gotovo nevidljiva, malena i prozirna, a kad se skupi može prekriti cijeli ocean
i drugi žive na njoj
a ni ne primjećuju to
ne love ju
samo otvore usta
i ona je u njima
jedva dotiče ikog, a ako i dotiče
ne osjećaju je
ponekad sjaji, u posebnim ljetnim noćima
i nema baš okusa
brzo umire al se zatim opet i stvara

ponekad mislim da moj mozak radi nekom drukčijom logikom i
ne znam št bi mislila o tom