Nocas sam sanjala sve one najnemirnije snove
Sa sovama i tobom u susjednom stanu koji je pripadao gospodji tankih listova
A jutrom sam se sjetila Preverta i njegovih ptica
Izmice mi stvarnost
I nema kraja mojim lazima

nasli su njegovu inkarnaciju
s perlicama oko vrata
staru tek godinu dana
A mene muci cija sam ja cije oziljke nosim i cije dijelove negdje u sebi
tko sam odakle sam stigla
a postalo je svejedno kuda idem jer to je
je bar jednostavno
Samo hodam kako su rekli starci u brdu koje sam prepjesacila uzduz i poprijeko pokusavajuci reducirat misli
stalno nekud bjezim, skrivam se pod kosom grci mi se zeludac kad sretnem to nesto sto poznajem vec dugo vec dugo
ili ja samo tako mislim za svakog od koga mi se zgrci zeludac,
Ali postoje neke svjetlucave cestice koje se pojavljuju u snovima
osobe koje gube svoje oblike kao da ih ne mogu zadrzati
izmicu mi pod rukama a onda ih trazim
ubijam korake trazeci ta nepostojeca bica, kad ih malo bolje pogledam
Ona nestanu
kao da se igraju
pretapanja
I kao da se pribojavaju da ih ne upamtim, da ne prenesem njihovu tajnu
da ih ne zadrzim za sebe