zašto toliko drhtim pred ovom zimom


a mogla bih biti netko sasvim drugi
a bojim se
i sanjam čarape iste boje kod nas i onaj pogled uhvaćen na djelić sekunde,
uvijek kada te sanjam ti si u fraku
sasvim ispeglan i uredan
a ja sam promijenjena i slučajno smo tu, oboje

uvijek sa sobom imam čopor pasa
i ne možemo se odvojiti niti u snovima
čopor pasa i perje u ustima
pa hropćem, jedva hvatam zrak

nekad poželim biti starica

sada znam - najljepše je ustajati prije sunca
najljepše je dočekati sunce poluzatvorenih očiju
u vrtovima pandi i velikih platana
pokušavajući ne prestrašiti koze koje putuju prema zelenim obroncima
obećana zemlja

četiristo godina a on je ljepši nego ikad

pričala sam joj kako se želim odseliti negdje daleko
gdje djeca trče bosa i nose se fini šalovi od kašmira
ili jednostavno ostati ovdje pored mora
kaže da sanja vodu, vodu do grla
ostati ovdje u drvenoj kućici kroz koju probija vjetar
ostati i stopiti se sa stijenama
obećana zemlja
sol i bura
grubi kamen koji ostavlja tragove i onda kada si najoprezniji
nitko te ne može sačuvati

prestani bježati od sebe
od te neke stare sebe, ponašaj se kao da si u kupaoni i kao da nitko ne gleda, ne brini, nije ovdje tako strašno, naučit ćeš se boriti s vjetrenjačama, ne brini, pažljivo promatraj, u očima im možeš vidjeti
put do izvora

obećali su nam
samo komadić zemlje
nikad nismo tražili puno
već dugo mogu namirisati med ali slijepa sam i nijema
i ne mogu pronaći put
a miris dopire do kostiju i ježi mi kožu

nije mi jasno kako si uspio odabrati ovakvo umiranje
uskoro bi se trebao pojaviti, ponekad mislim da si izmišljen lik u mojim pričama koje pričam sama sebi
kako bih lakše zaspala
lakše našla put do
obećane zemlje