Htjela sam ti još kazati kako sam nijemo izmislila polovicu svojeg života i prepričala je pčelama prošlo ljeto,
Onda kad sam bila sama i vrludala među cvijećem s mirisom benzina u kosi i ostacima tvoje kože pod noktima
Mogla sam se dati i psima uz put
Tebi bi bilo svejedno,
Takav je život govorio si
Nisam jela, i htjela sam ti pokazati kako je mogu sve isto što i ti
Pobjeći osamiti se odjebati ljude ne komunicirati ni s kim
Naučila sam se ne voljeti jer to samo donosi nevolje tako si rekao
Kada se zbližiš s nekim to donosi probleme
Kome to treba
Ti si lud, mislila sam, govorio si
Treptao si sporo kao da će svijet čekati kao da imamo vremena na pretek
Uskočili smo u barku, neku negdje, na Porporeli one sulude noći dok sam sve ignorirala, sve ono očito,
al nismo se otisnuli
Prevelik rizik zbog mene mislio si
Nikad ništa nisi rekao
Hranila sam te, svojom glazbom, a glazba je ono što najviše voliš, zar ne
Nisam muzikalna, nikad nisam ni bila,
Pokušavala sam shvatiti tvoje modrine pa sam skakala
Čak i onda kada me bilo strah, kada je srce bilo u nosnicama, svejedno sam skakala, prisvajajući sve što je bilo tvoje
Nisam disala, čekala sam
I stvarala laži, o nama, misleći da će te to dovesi na moj prag da napraviš ono što sam uvijek mrzila kad su radili drugi za mene
Ono što sam prezirala i javno ponižavala
I prestala sam misliti i postala sam nijema
Trebao si vidjeti kako sam bila hrabra u svim onim tvojim vještinama, iako, iskreno nikad nisam shvaćala što želiš
Trudila sam se.
Nikad oko nikog tako. puštala sam da pijan i grub padaš po meni
I odbacivala sve ono toplo i lijepo što su mi nudili
Pa sam bježala, al nikad dovoljno daleko
Indija. Moja najveća ljubav. Bila sam sama, na rubu pameti
I prokockala sve što mi je dano. sve indijske ceste kojima sam hodala bosa nisu me udaljile ni milimetar od tvoje ludosti
Sve špilje u kojima smo sjedili satima pokušavajući isprazniti glavu samo su me vukle dublje i svaki trenutak postao je stvarniji
I prodala sam svjetlo i točke na čelu i ponovno pala
S tekilom u ruci, potpuno na tlo malena kao crv, tada najsretija na svijetu i puštala sam da zapleteš crni šljunak u moju kosu i da pitaš za otisak polumjeseca na desnoj ruci
Bojala sam se da opet ne odeš sada kada smo mogli uz dopuštenje svijeta biti loši i zli skupa
Indija. Rekla sam ti sve o tome i o avionima džipovima i autobusima muha
Slušao si površno, ne želim se zbližiti s nekim, to donosi samo probleme
Pa sam govorila o djeci i loptama koje smo kupovali o nezbližavanju o budinim i šivinim kipovima iza kojih smo se skrivali i
Osmijesima
Ti si govorio o oblacima. O ludilu o našem društvu.
Prošla je noć i otišli smo na uspinjaču. Platio si. nije ti bilo bitno. Čudio si se papirima za koje ljudi rade.
Sada si blijed i ovo je zadnje što pišem,
Popucale su ti usne i ruke. Samo je gitara ostala cijela.
I moja Indija.

Molila sam se za oluju. Ogromnu prokletu oluju koja će porušiti sve pred sobom. Najveću. Onu zbog koje ne možeš kročiti van stana. Večer prije sam popila mnogo i jedva ustala iz kreveta.
Najavljivali su nevrijeme. Čekala sam mokru zemlju i tišinu. Ujutro me dočekalo sunce kao mak, užareni asfalt i mučnina u trbuhu, kiseli zadah, ukočeni nožni prsti, uostalom, kao uvijek.

Samo su moje plahte i dalje bile netaknute. To je bila već treća noć za redom koju sam provela na kauču, grleći leptire koji su se topili na mojoj lampi, uz pretjerano zračenje.

Razgovor s taksistom u sitne noćne sate. Hrvatska kinematografija je u kurcu. Koga boli kurac za hrvatsku kinematografiju? Kosa mi je i dalje mirisala, a cigareta prijala više nego ikad prije. Ne znam se parkirati u rikverc i ne pazim na pješake. Ne vidim žuto. Al on bi mi dao da vozim. Odmah. Ako ću ga pozvati u stan.

Sumanuti talijan na Cvjetnom koji traži tri kune i misli da bi od Straduna trebalo napraviti parkiralište. Skulptura ga sjebava i zato je loše odjeven, inače nosi šal i pusti bradu. Savjetuje mi koje vino da kupim. Kao da me briga, što ću liti u sebe u tri ujutro. Život mu je u magli a ruke toliko tanke i izranjavane da bi mu dao sve sve na ovom i onom svijetu bez obzira. Odjeća mu miriše na omekšivač, rekla sam odmah iza, na Kokolino, znam, isti ima još netko, znam, al se ne mogu sjetiti.

Ponovno stepenice i pusti pusti Štros. Ogromna stabla. Ispod kojih se možeš skupiti i postati kestenova kora. Čupava i sama. Iako je proljeće.
Čistači ceste su oprali sve, molila sam se da zaliju i mene, pa možda dođem k sebi, onako za stalno, možda više ne budem u takvoj magli. Guska. Možda prestanem gristi usnice i misliti o sjeni na čelu. Možda zamahnem rukom i otjeram sve uroke.

Dotrčao je pas sa tri noge. Nije se približavao. Samo nas je gledao. Miris ga je omamio, miris onoga što teče niz njihove lisne mišiće, sasvim dosljedno slijedi liniju boga. Put koprive.
Kopriva. Kazna. Sjećam se, još davno, dok smo se igrali po šumarcima s njihovih 5 lovačkih pasa, kopriva je uvijek bila kazna za onog koji se skrio najlošije, koji nije zašao najdublje,

A ti mi je sad poklanjaš.
I ja sam bila sretna, jer nisam kužila koliko boli. Ostavlja tragove. Namjerno je. Sad znam.
Jebi se.

Jezik mi se spetljao u čvor pa sam pričala same gluposti, same laži, a oni su me smatrali jačom i boljom. I jutros se bilo lakše nositi s kvrgavim nogama i mrljama kojima nitko ne zna uzrok. Sve haljine koje sam kupila bacila sam zgužvane u kut. Podočnjake nisam prekrila korektorom. Nek se vide. Koga boli kurac?

Jutros sam htjela oluju. Jako. Htjela sam ono što će vani biti u većem kaosu od mene, što će biti hladnije i bijesnije, lomljivije, ono zbog čega ću se osjećat sigurno pod plahtom.
Nije se dogodilo. Vjetar nije polomio drveće. Ono je ostalo ogromno i samo. Ljude nije odnijela bujica.

Englez je bacao tanjure i hvatao ih na svoju glavu. Smijala sam se. A željela sam biti on. I putovati na svom monociklu prljavim cestama. I ne mogu prestati vjerovati da bih u tome bila najbolja. I najtočnija. Kopriva bi onda bila cvijet a moje mrlje nitko ne bi primjećivao.
Zašto nikad nismo pobjegli s životima na štapovima u donjem rublju na točkice. Onako kako smo uvijek zamišljali da hoćemo?
Zašto nismo na svojim monociklima, na prašnjavim stazama, na cestama koprive, gdje nema stezanja trbuha i znojnih dlanova.
Jebene kukavice.

Zašto nisi otplovio kad si rekao da hoćeš? Zašto si izronio kad znaš da je dolje bolje i donio zlatne ribice?
One se hrane zlatom rekao si, teške su i žive samo na dnu, al ja ronim toliko duboko i dobro i donijet ću ih samo za tebe. Jak sam i lijep. Ljeti imam srebrenu kožu i ne mogu me svi čuti.
Ja sam povjerovala.
Još si rekao da na mojim ramenima ima oblaka. Pokazivao si točna mjesta. Rukom, stisnutih očiju, a morska trava (ona iz najdubljih dubina) visila ti je s trepavica.
A ja sam htjela na monocikl, u šarene dronjke, nisam htjela ovaj crno bijeli svijet.
Šugav je i ne sviđa mi se. Uopće nisi znao. Ništa.