Obojili smo moj zid akrilnim bojama, pa se onda dugo smijali kroz prozore onim dolazećim svjetlima.
Zadnji put kad sam nešto normalno, zdravo napisala bilo je onda kada sam bila uništena stvarima za koje sam rekla da nikad neću stavit u sebe, pa dan nakon osjećala prazninu do kraja svijeta.

Zadnji put kad sam normalno udahnula bilo je prije nego li si uzgojenim smješkom za baš takve prilike rekao da ne možeš
(što? nisam dobro shvatila sve do trena kada sam izgubljena hodala uzbrdicom i kratko prodorno vrisnula, pa pustila par kapi niz obraze)
Zadnji put kad sam normalno disala bilo je prije nego li si posložio svoje zvijezde na ono nebo na koje nikad nisam bacila pogled.
Nisam znala da se toliko dugo može ne disati.

Sada tipkam tekstove proizvedene u mojoj glavi neposredno prije spavanja, umjetne tekstove proizvedene mojim pitanjima.
To nikad ne ispadne dobro.
Jer riječi moram spustiti i prilagoditi ušima, pa naglas čitati i čekati analizu.
To nikad ne ispadne dobro.

Nekidan postadoh plastična i oštra. Izgubila sam vrijeme samoće. Izgubila vrijeme tuge.
Kažem često; tako je bolje, onda ne razmišljam.
U pogonu 12 sati. Zadovoljavam tuđe potrebe.
Nekidan izgubih one magle što sam ponosno nosila oko očiju i sporost treptanja.
Oči mi postadu brze i mrtve, pokušavajući pratiti tamu dana.
Izgubih onu mekoću koju sam čuvala na dlanovima i tišinu hodanja.
Nekidan rekoh strašne stvari i nasmijah se vlastitim riječima.
Onako kako nikad nisam voljela da se ljudi smiju.
Nekidan pripazih koje boje stavljam na sebe da ne bih privukla pažnju. Sada ju privlačim skoncentriranim rečenicama.

Samo tu i tamo vrati mi se gluhoća i sljepilo pa sve dobro vidim i savršeno čujem.
Samo tu i tamo uspijem udahnuti onako kao prije smrti čula.

Molim te naliepi mi maglu nazad na kapke, pusti me da gledam još kratko dolazeća svjetla, samo još kratko da udišem hladnoću.
Kao prije smrti.