Praznina. Toliko ogromna kao da možeš gutati zrak do kraja svijeta.
Trebala bih se moći pomiriti s odlaskom. Trebala bih postati prozaična. Pisati priče koje imaju početak sredinu i kraj, no je li to stavljanje mene u kalupe od kojih sam se uvijek užasavala, a sad se molim da uspijem?
Danas sam pojela dva čokoladna keksa, jednu bananu i popila pola litre soka od brusnice.
Htjela sam ti poslati poruku, pisala sam i brisala svoje laži po tuđim neosjećanjima, po tuđim prazninama da bih opravdala svoju.
Smucala sam se po uskim stanovima, voljela ljude da bi oni čuvali moje prljave tajne.
Voljela ljude zbog straha da će moje vjetrove prodati za malo topline.
Odustajala sam jednako lako kao što sam pristajala na sve prljavštine u mračnim ulicama i autima na rezervi.
Šetala sam prste po šarenim bombonima rasutim po šanku, mrljala svoje obrve tamnom zvijezdom oko nečijeg lakta, bojala tuđe noći svojom otrovnom slinom.
Trudila sam se voljeti ljude, i krvavo rastezala svoj duh da ih svih pustim unutra, da rade što hoće.
Oduvijek sam vjerovala u slobodnu volju. Puštala sam ih da mi muče osjećanja svojim htijenjem. Puštala sam sebe da ih volim do granice kada više nisam znala što je voljenje.
A nikad nisam dobila boga zauzvrat. Htjela sam ga.
Nikad zauzvrat nisam dobila otvorene uši. Nisam si dopuštala da primam darove. Svaki put kad bi bili upućeni zatvarala sam njihova usta svojim riječima, objašnjavajući sebe i buku. Objašnjavajući neobjašnjivu prazninu.

Ne znam shvaćate li?

Praznina u svakom obliku, krugovi praznine, koji idu tamo do beskraja. Nešto slično kao nebo, kada ga gledaš noću, sa zvijezdama, i kad te mozak boli jer ne možeš shvatiti do kud to ide, jer ne možeš odrediti granicu.
I loše si jer znaš da je ne bi trebao određivati al prokleti mozak jednostavno naređuje: reci mi, reci mi do kud ide to prostranstvo. Ti mu svejedno ne možeš odgovorit.
Pa te boli jer ne znaš kako da se skupiš u sebe, zatvoriš kao školjka i dišeš samo zbog sebe.
Ne znaš kako istjerati golemu prazninu iz pluća i trbuha, kako izdahnuti svijet koji si tako nepromišljeno pustio u sebe, otvarajući se i vjerujući da ćeš tako biti potpuniji.

sinoć sam imala savršenu priču u glavi.
dijalog.
monolog.
prozu.
poeziju
i dramu.
sve u jednom

nakon pola boce konjaka i rolice papira uvijek je savršena
i uvijek ujutro je jednako teško otvoriti oči
i ne sjećaš se
jesi li se i sinoć izgubio u bezumnom svijetu bogova
il možda samo u nekome koga tražiš već dugo