-sjećaš li se kad smo bili sretni?
-ne…






beznadno tužan pogled skriven u dimu cigareta.
Ponovno prelazimo preduge kilometre uvijek istog razgovora, čitam im zabrinutost na licima. Usne se iskrivljuju zbog dosadnih pitanja.
Čak i oni znaju da je kraj.želim viknuti da mi je žao zbog boli koju im nanosim, ali šutim.
Moj glupi ponos opet izlazi u prvi plan. okrećem glavu zbog njegova podsmijeha. Odlazim…

Osjećam lažnu sigurnost dok stišćem tuđu ruku.
Moja okrutnost je skrivena tiho ubijam.
Vidim samo crnu rupu ispred sebe. više ne tražim istinu,nije mi potrebna.

Dok ponosno koračam pod njihovim slomljenim pogledima znajući koliko bi im bilo lakše da ne postojim pokušavam ih okriviti za sve što sam napravila.

Pogled kroz objektiv fotoaparata.
Škljoc!
Uhvaćen trenutak kreposti u njenim crnim očima.
Pokušavam im opisati sliku. ne uspijevam. Prejednostavna je.

Ljubim oči,vrat,usne. poznati miris duhana na zubima,jeziku.
Dodiri gube težinu, postaju nevjerojatno mekani. Toliko poznatih lica. Ne želim ih gledati.

Samo uroniti u smrt.
Nikad ničeg nije ni bilo. Toliko sam prazna… boli!!!!!!!!!!!!

Sve njihove molbe,želje, za koje sam mislila da ću ispuniti postaju tek vlažni otpadci u moru mojih nemogućnosti.
Grube ruke koje me grle,nisu njegove. Ne prepoznajem ih. Poljubac utisnut na posljetku…

Pogledom sam uhvatila leptira u moju mrežu sreće i nepoštivanja…
Krademo se međusobno, poklanjajući si bezvrijedne poljupce, dodire…
Toliko smijeha ni za što… (glava u oblacima)
Utrošena energija…

Njegova pjesma. Razvaljeni pogled.
Pušta mi ruku. Pada dogovor za sutra. Već zamišljamo pune boce. Poljubac .
Boce se prazne. Dim …





-sjećaš li se kad smo bili sretni?
-ne…
-vidimo se sutra!