ulica izmiješanih mirisa,
puna sjete prošlog ljeta.
puna zaborava i novih spoznaja,nova...
ispod sebe čuva naše korake,zveckanje boca,opuške.

upija naše pljuvačke suze.
rađa naše misli,osmijehe.
traži novi život,
nove generacije...
bolje,konstruktivnije...

a nas- autodestruktivce
čuva duboko u svojoj srži.

zarobljeni očaj pod tek postavljenim pločama
jeca iz dubine,
želeći pobjeći s lanaca slobode...

promijenilo se sve.
cesta...
nove generacije,
nasmijanije,vedrije,
praznije...

bili smo samo mi,
a sada smo sačuvani pod debelim slojevima vrućeg asfalta
i naši pogledi se guše...
ljubav nestaje...




dirajući nju,ubio je mene...


sve je jedna velika zabluda,
živ ili mrtav.
oduzimajući mi cipele i
prosipajući po mojoj cesti razlomljeno staklo izvlačite ono najbolje iz mene.
nanoseći mi bol
rađate ljubomorno čudovište koje visi iz vaše utrobe
i ždere sve ono što ste odglumili da ste.
lomi vam kosti.
ostavlja u vašim očima crvene tragove
gorućeg ognja.
uništava iskrenost...

otrovna crvena ruža poklonjena leptiru.
krhkost me čini jačom.
oduzeli su mi platno kojim sam bila zamotana...
poklonili ga sebi.
sada živim u vrtu vječnoga života...


BEZ KIŠE NA OBRAZIMA,
BEZ SJETE U OČIMA...
ODLAZI,
ZAJEDNO S VJETROM.

POĐI S NJOM...
POŽURI...
JER ODLAZI ODMAH,
NESTAJE.

BEZ UMORA NA USNAMA,
VOLI...



P.S.
evo malo sam svratila...
danas sam saznala ono u što sam sumnjala...
dirajući nju,ubio je mene...

kako sam tužna i razočarana...
volim ga...ali ubio me, ionako mrtvu...

pusa svima!