Pogledala je u tamu…
Njene oči već odavno izgubile su sjaj, veselje…sad je mogla još samo buljiti u prazno, tiho voljeti, tiho patiti i tiho umirati. Upala je u pakao boli jer :odrastala je…
Taj dan je ponovo bio isti, kao svaki prethodni i kao svaki slijedeći, disala je jer je morala.
Polagano se uspela mnogobrojnim stepenicama, poluzatvorenih očiju mahinalno je pogledala na mjesto na kojem je uvijek stajao, pognut s cigaretom među prstima, s tužnim pogledom izgubljenim u daljinama. Uvijek je glasnim smijehom prikrivao svoju depresiju i pokušavao pronaći nešto što nikad nije uspio. Oči su joj se ispunile suzama dok se prisjećala njihovog upoznavanja, njegove hladne ruke i slatkastog mirisa marihuane, prisjećala se njegovih hladnih, plavih očiju i kose koja je padala preko prozirnog lica… Mozgom su joj proletile sve slike njihovih zajedničkih trenutaka…a zatim njegovih već pomalo hladnih poljubaca koji su odavali nezainteresiranost prouzročenu dosadom života. Tek nakon nekoliko minuta shvatila je da se zaustavila u dvorištu ispred škole i da joj suze teku niz lice. Ispred školskih vrata već su se okupljala obična, sretna djeca, a ona kao duh bijela ,u dugom, crnom kaputu, potrčala je kroz masu i ušla u školu prije zvona. Sjela je u klupu, a suze su i dalje tekle niz bijele obraze. Nije mogla podnijet više ni jedan dan na ovom planetu, nije mogla podnijeti ni jedan osmijeh, ni jedan udah, nije mogla podnijeti još boli. Svaki dan se sve više gušila u predrasudama, u banalnim stavovima, u praznim pričama…a najviše od svega nedostajao joj on… njegove tihe riječi utjehe da će jednom sve biti dobro, njegove fore, njegove suze, njegove ideje… nešto je tiho oduzimalo dio po dio nje, nešto je proždiralo. To je bila ta sva monotonija oko nje, to je bila ta sva krivnja na njenim leđima, tolika bol na premladoj duši. Gubila je život, gubila je sebe. Znala je da je opet navečer čeka njeno društvo, da je opet čeka na livadi ispod borova gdje je provela toliko večeri u nadi da će pronaći pravi put, u nadi da će sutra zaista biti bolje. Ali za nju to sutra nikada nije došlo, ona nikad nije osjetila promjenu. Znala je da će večeras opet držati u ruci prozirnu tekućinu, odvratnog mirisa, koja će je totalno otupiti, koju će ispijati sve do onda, do kada ne bude više ništa osjećala. Sve će se vrtjeti ,a ona će blebetati gluposti o tome kako voli cijeli svijet, iako će joj baš tada vrele suze padati niz lice, a onda će opet shrvana, polumrtva pasti na tlo s ostatcima bijelog praha na nosnicama.
Shvatila je da ne može više tako, shvatila je da jedino što sada može učiniti jest-umrijeti…
Tiho je otvorila ulazna vrata i zakoračila u malu, tjeskobnu sobu, ispunjenu mirisom tamjana. Na stolu je i dalje stajala puna bočica tableta za smirenje. U ruku je uzela žilet kojim se je i ranije samozljeđivala. Svukla je kaput , zavrnuvši rukav, otkrila je tišini ,koja se taložila oko nje, tragove već ranijeg povlačenja žileta po tankim zaprešćima. Ovaj put je imala snage da ga do kraja povuče i okonča ovu bol. Krv je počela kapati po bijelim plahtama, a ona u bunilu zadnji put je izgovorila njegovo ime, sasvim tiho. Ime se izgubilo u glasnoj glazbi koja je treštala iz njenih zvučnika baš kao što se i on izgubio kao sjena iz njenog života i ostavio golemu prazninu koju nije mogla podnijeti.
U zadnjem trenutku njena života, dok se krv već korila po rukama, a suze sušile na obrazima vidjela je njegovu sliku koja se zauvijek urezala u njenu svijest i izbrisala svu onu ljepotu koja je dotada postojala u njenim snovima, sliku njega kako obješen visi u svojoj sobi, njegove oči kako gledaju u prazno dok se joint još zapaljen dimio iz njegove pepeljare. Osjetila je ogromnu masu boli kako prožima cijelo njeno jadno tijelo, osjetila je onu prodornu bol duboko u sebi…
Nestala je, sasvim tiho, kao što je i živjela… Sada negdje na oblaku on i ona tiho šapuću i drže se za ruke, ona i on u crnom zajedno plaču, još uvijek traže odgovore na pitanja koje nisu mogli pronaći u očima ostalih, još uvijek zamagljenih pogleda i sumornih usana vole beskraj…Vole patnju, vole bol… I dalje, on i ona traže savršenstvo u pogledu, u dodiru, u samo jednoj riječi.
Nije bilo puno suza za njima ,puno jecaja ,puno riječi…ostala su tek prazna sjećanja, tek sjeta u očima…nema tuge, samo je bol tu, bol koja proždire sve pozitivne osjećaje i ostavlja ogromnu prazninu u srcu… i dalje se sve odvija bez nje, bez njega, i dalje se zemlja vrti, sunce sja kiša pada ,i dalje ulicama kojima su oni hodali držeći se za ruke, uništeni, sada hodaju ljudi puni gorčine, ali tako i nada za bolje sutra. Za bolje sutra koje nikad neće stići, traže svoj put i mrze sve oko sebe… spremaju se na još jedan napad bez povoda, afektirajući… A ,anđeli u crnom zajedno uranjaju u apatiju nošeni izgubljenim trenutkom, trenutkom njihova života.