ŽELIM ŽIVOT - blog Zaklade Ana Rukavina
30.11.2007., petak
Intervju sa Mo. Carrerasom
José Carreras: Sretan sam što ću dati prilog za Zakladu Ana Rukavina
Piše: Branimir Pofuk  Slavni katalonski tenor José Carreras, jedan od legendarna Tri tenora, 30. studenog četvrti će put nastupiti u Hrvatskoj, a drugi put u Zagrebu. Prije deset godina u pulsku Arenu prva ga je dovela agencija “Aplauz” Želimira Čabraje, koji se, na žalost, kasnije prometnuo u notornog prevaranta i nestao s glazbeno-organizatorske pozornice. Potom je 1998. ovaj veliki pjevač nastupio u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Lisinski” na dobrotvornom koncertu uz orkestar pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja. Sljedeći susret s hrvatskom publikom ponovo je imao u pulskoj Areni 2006. godine kada mu je partnerica bila sjajna albanska diva Inva Mula. Ovaj predstojeći nastup u Zagrebu, na koncertu u dvorani Dražena Petrovića, na kojem će sudjelovati i američka pop-zvijezda Michael Bolton te naš Toni Cetinski, izravna je posljedica prošlog gostovanja u Puli u okviru festivala Histria, odnosno Carrerasova druženja s Bashkimom Shehuom, direktorom tog festivala i skladateljem koji je u Hrvatsku doselio 1991. s Kosova. Jedno od pitanja na koje je slavni pjevač odgovorio putem elektronske pošte sa svoje azijske turneje odnosilo se, naravno, i na to kako je došlo do suradnje sa Shehuom čiju je pjesmu “Dolce suono” Carreras već snimio u duetu s Tonijem Cetinskim i koju su naši čitatelji prošlog ponedjeljka dobili na dar na CD-u uz Jutarnji list. • Vaš ponovni nastup u Zagrebu, kao i snimka pjesme Bashkima Shehua koju ćete i na predstojećem koncertu pjevati s našim pjevačem Tonijem Cetinskim, izgledaju kao izraz vaše osobite naklonosti Hrvatskoj. Kako je počeo taj odnos? - Do toga je došlo zbog činjenica da sam nekoliko puta nastupio u Hrvatskoj, kako u Zagrebu, tako i u Puli. Naravno, bilo bi pretjerano reći da Hrvatsku zbog toga veoma dobro poznajem, ali oni dijelovi koje sam vidio doista su vrlo lijepi, a Hrvatska je sasvim sigurno zemlja velike kulture. • Pjevali ste i snimili mnoge “neklasične” skladbe i oduvijek ste bili otvoreni za preskakanje i miješanje žanrova, takozvani cross over. Ipak, nije mi poznato da ste ikada prije izvodili ili snimili neku potpuno novu, originalno skladanu pjesmu nekog živog skladatelja kao što je slučaj sa skladbom “Dolce suono” Bashkima Shehua. Kako ste je doživjeli prvi put kad ste je čuli i na koji vas je to način dotakla da ste odmah pristali izvoditi je? - Imao sam zadovoljstvo upoznati gospodina Shehua na svojem posljednjem koncertu u Puli. Kroz druženje i razgovor uvjerio sam se da je on veliki glazbeni stručnjak. Kasnije, kada sam dobio i čuo demo snimku te pjesme prva mi je pomisao bila da je to pjesma koja ide pravo u uši, melodija koja se lako pamti. To je bio razlog što sam bio više nego sretan da mogu prihvatiti snimiti “Dolce suono”. • Kako ste doživjeli Tonija Cetinskog kada ste čuli snimku njegova dijela dueta? Osjećate li se pomalo kao da idete na sastanak na slijepo s obzirom da ćete se s pjevačem s kojim ćete skupa pjevati uživo prvi put sresti tek dan-dva prije koncerta? - Da (smijeh), to je doista pomalo kao sastanak na slijepo (blind date) - ali morate pitati gospodina Cetinskog što je on mislio - jer ja sam najprije snimio svoju dionicu, a na njemu je bio težak posao da joj se prilagodi snimajući svoju. Ja sam mu zahvalan, napravio je sjajno posao. • U Zagrebu će biti i Michael Bolton. Što mislite o njemu? - Pa, uopće je suvišno reći da je Michael Bolton pop megazvijezda, ali i da isto tako odlično rado takozvane klasične stvari. Veoma me veseli što ću ga vidjeti i raditi s njim! • Humanitarna svrha zagrebačkog koncerta je prikupljanje novca za Zakladu Ana Rukavina. Jeste li upoznati sa sudbinom i primjerom te djevojke? - Jesam. Znam za njenu tragediju i znam da je umrla od iste bolesti od koje sam i ja bolovao, leukemije. Čast mi je i sretan sam što ovim koncertom mogu dati svoj prilog zakladi koja nosi njezino ime. • Vi ste i sami osnovali zakladu radi borbe protive leukemije. Kako biste ocijenili rezultate svojih napora da kroz ovu zakladu tijekom godina podignete razinu svijesti o važnosti doniranja koštane srži i radi li uopće svijet dovoljno na polju borbe protiv takvih bolesti? - Znate, uvijek se može reći da se ne radi dovoljno. Ali ja mislim da znanost i svi ljudi uključeni u to vrlo marljivo rade i daju sve od sebe da bi ta strašna bolest jednog dana bila izlječiva i da taj lijek bude dostupan svima. Kad kažem svima, doista to mislim. Također, činjenica je da su učinjeni golemi koraci od vremena kada je osnovana Zaklada za borbu protiv leukemije José Carreras. Već sada je vjerojatnost izliječenja u mnogim slučajevima velika i ja sam stopostotno uvjeren da smo na pravom putu. • Osim potpore Zakladi “Ana Rukavina”, a imate li još neke planove za Hrvatsku. Naime, spominjala se mogućnost otvaranja hrvatskog ogranka vaše vlastite zaklade. - Za sada još nema nikakvih konkretnih planova. • Za sve one koji još nisu pročitali vašu autobiografiju koja je objavljena i na hrvatskom, recite nam na koji je način vaše vlastito suočenje i borba sa smrtonosnom bolešću utjecala na vaše poglede na život, karijeru, glazbu? - Nakon što iskusite kako se život može preko noći promijeniti drukčije gledate na njega. Ali, s druge strane, ja sam još ono isto ljudsko biće. S gledišta profesionalnog života za mene se ništa osobito nije promijenilo jer ja i dalje živim vrlo disciplinirano, što je nužno potrebno i još volim izlaziti na pozornicu. Moj privatni život je također sasvim normalan, osim kad sam na stadionu Nou Camp na utakmicama Barcelone. Tamo ponekad postajem nediscipliniran i vičem... zbog toga nikada ne idem na utakmice ako dan kasnije imam koncert. • Nedostaje li Vam operna pozornica budući da posljednjih godina većinom nastupate na recitalima i gala koncertima? - Posljednjih godina nastupao sam u Zurichu, Barceloni, Beču, Washingtonu i Tokyju u izvedbama opere “Sly” koju sam ponovo otkrio. (Riječ je o operi talijanskog skladatelja Ermanna Wolf-Ferrarija, praizvedenoj u milanskoj Scali 1927. godine, čiji se libreto temelji na Shakespearovu komadu “Kroćenje goropadnice” u kojem je Sly prezime glavnog muškog lika (op. B. P.) I dalje planiram pjevati opere, a upravo mi je ponuđen jedan zanimljiv naslov. Vidjet ćemo... Da bih prihvatio angažman, to mora biti nešto novo i za mene izazovno. • Kako ste doživjeli vijest o smrti Luciana Pavarottija i kada ste posljednji put prije toga bili s njim u kontaktu? - Ne moram ni reći da je bio jedan od najvećih tenora u povijesti. No, meni je bio i mnogo više od toga: veliki prijatelj uvijek prepun veselja i humora. A bio je i sjajan igrač pokera, siguran sam da bi on volio da upravo to spomenem. Posljednji put smo se sreli u Modeni. Posjetio sam kad je već bio bolestan i mogu reći da je bio vrlo optimističan premda je, naravno, bio i svjestan da ga čeka vrlo teška borba. Stvarno mi nedostaje i još uvijek, zapravo, ne mogu vjerovati da više nije među nama. Nadareno dijete iz Santsa, radničke četvrti Barcelone José Carreras je rođen 5. prosinca 1946. u Santsu, radničkoj četvrti Barcelone. Nakon što je sa 6 godina vidio Maria Lanzu u “Velikom Carusu”, nije prestajao pjevati arije iz tog filma, pa su mu roditelji omogućili glazbenu poduku. Dvije godine kasnije već je imao prvi javni nastup pjevajući “La donna e Mobile” na Španjolskom nacionalnom radiju. S 11 godina kao dječački sopran, a s 24 godine kao mladi tenor debitirao je u slavnom kazalištu rodnoga grada Gran Teatre del Liceu. Jedan je od najistaknutijih lirskih tenora svoje generacije. Otpjevao je i snimio preko 60 uloga. Već tijekom 1980-ih počeo je praviti pjevačke izlete u zarzuelu, mjuzikl i operetu, kao i film. U “Posljednjoj romansi” iz 1986. tumačio je ulogu Juliána Gayarrea, španjolskog tenora iz 19. stoljeća, a godinu kasnije počeo je snimati filmsku verziju opere “La bohčme”. Upravo za vrijeme tog snimanja u Parizu dijagnosticirana mu je leukemija s deset posto vjerojatnosti za preživljavanje. Međutim, nakon mukotrpnih terapija i presađivanja koštane srži oporavio se i već 1988. godine počeo ponovo nastupati i prikupljati novac za vlastitu zakladu koju je osnovao za borbu protiv leukemije. To je bila humanitarna svrha i prvog koncerta Tri tenora 1990. u Rimu kojim su, ujedno, Pavarotti i Domingo željeli pozdraviti povratak svog “malog brata” s ruba smrti natrag u svijet opere. Bio je muzički direktor otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara 1992. u Barceloni. Dobio je nebrojena priznanja za umjetnički i humanitarni rad, a u Španjolskoj njegovo ime već nose jedan gradski trg i dva teatra. Još od 1990. na većini Carrerasovih koncerata pratećim orkestrima dirigira njegov nećak David Giménez Carreras, koji će i na ovom zagrebačkom koncertu biti za dirigentskim pultom Simfonijskog orkestra HRT-a. Izvor: Jutarnji list Autor: Branimir Pofuk |
