|
Opis bloga
Dan poslije... ;
misli, osječaji, želje,
mašta i realna slika nečega..
|
Dan poslije
subota, 19.07.2008.
užitak..
Žurim, gledam na sat dok kazaljke samo jure u krug. Sve je blize trenutak, sve je jaci osjecaj. Ugledala sam te, i trcim ti u zagrljaj a ti me s osmijehom na licu i cvrstim a tako njeznim stiskom docekujes. He he he, odjekuje moj smijeh i radost u tvojim ocima, ne pustas me iz zagrljaja u kojem bih ionako mogla ostati vjecno. Sretan si, osjecam to i napokon sve postaje onako kako i treba biti. Drzis moju ruku u svojoj, milujes ju, gledas svaki detalj, svaku poru moje koze upijas kao svoju. Pricas mi, u ocima ti blista neki poseban sjaj, nesto mi govori da ce sve biti savrseno ili da vec je.. Naslanjam glavu na tvoje rame,privijam ti se trazeci ponovno tvoj zagrljaj, zelim ti biti sto blize, nezelim se odvajati , nemoj me pustiti, nemoj me pustiti nikada.. Milujes me, trazis klizeci rukama po mom tijelu nesto sto si mozda propustio do sada, neki dijelic koji nisi istrazio , obiljezio svojim usnama ono sto je samo tvoje.. Prepustam se uzitku, toplini tvojih usana da me maze njezno zeljno , ulazis mi rukama pod majicu, trazis ih tople pod rukama.. Uzivam, osjetis to i znas da se samo pod tvojim dodirima topim kao cokolada. Uzvracam ti poljupce , skidam ti majicu jer zelim osjetiti tvoje tijelo na mom, zelim uzivati u tebi kao sto ti uzivas u meni. Izvijam se pod tobom, klizim noktima po tvojim leđima, izluđuješ me, zarijem ti nokte u leđa i osjecam tvoje tople uzdahe na mom vratu , stisak kojim me privijas na sebe dovodi me do ludila, dovodi me do uzitka.
|
nedjelja, 06.07.2008.
pjesme, stihovi, rijeci..
Evo nesto o rijecima.. Knjizevnost, beletristika i ostale grane same knjizevnosti proucavaju upravo rijeci , slova, stihove itd.. No, za mene je to ipak nesto van struke , pa se vracam na prvu zamisao..
Neki dan, prijateljica mi pusti jednu pjesmu, meni od prije vec jako dobro znanu, ali ovaj put pustila ju je uz jednu pricu. Izazvala je buru reakcija u meni, suze i osjecaj nemoci.
...rasulo se jutro kroz ravnicu, sve je tu a njega nema vise,
tuga prosla tamburi kroz zicu, i ko' da su pjesme sada tise...
Otiso' je otac moj polako, otiso' je stazom sto vijuga,
pratile ga neke stare pjesme, sve do rijeke kojom tece tuga..
Otiso' je pijetli kad se bude, kao da u setnju nekud krece,
otiso' je s mirisima jutra, dal je znao da se vratit nece...
Pustam suze da iz oka poteku, iako zahvaljujem Bogu sto to jos nisam prosla, osjecam tugu i bol u sebi jer znam da ce i to jednom doci.
Pjesma mi budi posebne osjecaje, i neopisive valove emocija koje iako tuzne bile, ostavljaju poseban utjecaj i trag na meni.
Jedan od blogera kojeg redovito citam,napisao je na svom blogu stihove jedne posebne osobe, covjeka koji te kroz pjesmu zna nasmijati i rasplakati i jednostavno ocarati. Njegovo ime je Đole, ili Đorđe Balašević..
..Svirajte mi jesen stize dunjo moja, jesen rana,
nek zazvone tambure u transu,
znam da nije pjesma ova, za veselje i svatovac,
al ja moram cuti tu romansu...
Poznati su ovo stihovi istoimene pjesme '' Svirajte mi jesen stiže dunjo moja'', koju Đole otpjeva s dušom, iako se to vidi i u svim ostalim pjesmama koje on s veseljem izvodi.
Navela sam ovdje jedan mali dio, od mnostva.. Pjesme su te koje u srce diraju, i ostavljaju veliki trag na nama.. Za kraj nekoliko stihova jedne za slavoniju posebno svete pjesme, na koju svaki put suzu pustim i zaplacem na te rijeci...
Veceras me dobri ljudi, nemojte nista pitati,
neka suze tiho teku, pa ce manje boljeti...
Nedirajte mi veceras, uspomenu u meni,
nedirajte mi ravnicu , jer ja cu se vratiti,
Jos u sebi cujem majku, kako tuzna govori,
kad se jednom vratis sine, ja cu te cekati...
Nedirajte mi veceras uspomenu u meni,
nedirajte mi ravnicu, jer ja cu se vratiti.
Mene zovu moja polja, mene zovu tambure,
prije nego sklopim oci, da jos jednom vidim sve...
Nedirajte mi veceras, uspomenu u meni,
nedirajte mi ravnicu, jer ja cu se vratiti.
|
|
|