Antologije jedne Zečice

Sjedile smo u nekom zabačenom kafiću u sporednoj ulici sumnjivog morala, za stolom u kutu, i ja sam sjedila na stolici u kutu. Oko nas su bili muškarci i žene u crno i puštala se nasilna muzika koja se njoj sviđala. A mogu priznati, i meni. Vani je kiša povremeno sipila, ja nisam imala kišobran.
Kafić je bio zadimljen i na trenutak sam zastala i ignorirala priču žena za stolom gledajući dim kako pleše prema stropu te slušajući žamor ljudi i raspoznavajući određene glasove u toj kakofoniji te različite replike i upitne rečenice.
Ona se smijala glasno i veselo desno od mene nekim neprirodnim visokim tonovima. To me vratilo u stvarnost.

Dok sam gledala njenu aristokratsko bijelu ljevicu kako prinosi cigaretu ustima i povlači dim, razmišljala sam o njoj kao osobi i o svemu što se događalo. Njene smeđe oči su vrludale nervozno od žene do žene za stolom, da bi ih na kraju svrgnula na stol prema svom piću i otpila gutljaj.
A onda se okrenula k meni.

U njenim očima u tom trenutku je bio neki opijeni sjaj koji se smijao meni zajedno s mojim malim ludostima i usta su joj ispuštala zvukove oblikovane u slova, oblikovane u riječi, te povremeno visoke tonove koje sam kroz maglu registrirala kao smijeh.
Ne mogu se više sjetiti ni o čemu je razgovor bio, u tom trenutku sva osjetila bijahu otupljena kao da su me istukli, sve je bilo nekako čudno i natprirodno, i iako mi se spavalo, znala sam da trebam otvoriti oči i koncentrirati se na svijet oko sebe te, na kraju, fokusirati ih na njene te postaviti joj pitanje.
Zastala sam na trenutak osluškujući njeno srce ispod tih malih grudiju, da vidim da li bi mi moglo nešto šapnuti, odati mi neku informaciju, da znam da je pitam ili ne.
No svi su vikali i srce kao da je vikalo sa njima, nisam mogla čuti što srce govori i što srce želi. Nisam mogla razaznati da li mi šalje podsvjesno da riskiram ili ne. I njeno srce je govorilo, ali govorilo je od mene. Govorilo je onoj drugoj strani, daleko od mog kuta.
I, tako sjedeći u svom kutu, gledajući joj kosu kako šeta po ramenima dok je vikala u drugom smjeru, odlučila sam radije vratiti pozornost na sebe nego ulijetati u nove mase.

I pitala sam je.


Gdje je nestao onaj balon?

~~~~>

Pitala sam se gdje je nestao onaj naš balon kojeg smo zajednički napuhale? Znate ono kad je u početku guma tvrda i puknu ti pluća dok ga ne napušeš. . . A onda kad ga par puta zaredom napušeš, možeš onda sasvim slobodno napuhati veliki, lijepi balon promjera barem 25 cm?
E pa o tom balonu pričam. Gdje je nestao kad ga je pukla? Sve tu djelići balona vise po sobi, po lusteru, po podu, na krevetu i ispod njega. . .
Ma ne.
Ne želim sačuvati balon.
Jednom puknuti balon se ne može nikad opet napuhati.
Ali htjela bih ga barem spremiti u kutiju.
Tek tako da ju se povremeno sjetim i uzdahnem i promislim gdje bi mogla biti sad.
Tek tako da ju se povremeno sjetim, nje i njene aristokratsko bijele ljevice kako povlači dim cigarete u prepunom kafiću i viče drugima i drugi njoj.
Mislim da će figura djevojčice koje je ispustila sve nade iz ruku i ostavila snove zauvijek biti urezana u koru moga mozga, kao i balon kojeg smo isprva zajedno držale, dugo, dugo vremena prije nego što joj je dosadilo držati ruku u zraku te ga je odlučila puknuti.