Antologije jedne Zečice

Pari se jednostavno objasnit zašto je nebo plavo, a?
Evo pokušat ću vam pojednostavit…

Prvo moran objasnit šta je svjetlo. Svjetlo je energija koja putuje i odašilje se u valovima vibrirajućeg elektromagnetskog spektra. Svjetlo je u biti jedan mali dio elektromagnetskog spektra. Elektromagnetski valovi putuju kroz svemir brzinom od 300 000 km/sek i to se zove brzina svjetlosti. Energija te radijacije ovisi o duljini vala i frekvenciji. Duljina vala je razdaljina između vrhova valova, a frekvencija je broj valova koji prođu u sekundi. Vjerojatno se svega toga sjećate iz osmog razreda osnovne (baren se ja sjećam). Dakle, što je duža duljina vala, niža je frekvencija, i elektromagnetski valovi sadrže manje energije u sebi.



E sad dolazimo do toga zašto je nebo plavo. To svjetlo, koje dolazi od sunca je sačinjeno od spektra boja. Najveća duljina vala svjetla je na crvenom kraju spektra, a najkraća duljina vala je na plavom, to jest, ljubičastom kraju spektra, ka šta vidite na slici ispod.



~najkraća duljina vala je kraj plave boje, a najdulja kraj crvene~

Kad svjetlo koje dolazi od sunca uđe u atmosferu, sudari se sa atomima kisika i dušika. Boja sa najkraćom duljinom vala, tj. ljubičasta i plava se rasprše više među atomima kisika i dušika.





~kisik je označen u području plave boje~


Pošto naše oko je osjetljivije na plavo svjetlo nego na ljubičasto, mi vidimo plavo nebo. Plavo je jedna od osnovnih boja i zato je naše oko puno brže apsorbira.





~spektar boja koje ljudsko oko vidi~

°°°°°°°°°°°°

eto, toliko od mene... budite pozdravljeni

¤lara¤

Kad imaš neka očekivanja, onda obično cila stvar ispadne totalno drugačija i razočaravajuća.
A kad nemaš očekivanja, onda se ne možeš razočarat jer nemaš očekivanja, ne očekuješ da će bit zakon, niti očekuješ da će bit sranje, jednostavno te briga i nema šanse da se razočaraš.

Zato nikad ne triba imat očekivanja, a i ako ih se ima, onda ne smiju bit prevelika.

Dakle, Senior i ja smo danas imale naporan dan, i navečer društvene obaveze na koje nam se nije dalo ić zbog malaksalosti: ona fancy domjenak sa mužem, a ja date sa prijateljicama.
Obje bez energije, bez života i mladenačkog poleta, sjedile smo za stolom u dnevnom boravku i uvijale/ravnale kosu da budemo lijepe.
Izašla san vani tek tako da izađem, ipak je petak i sve to, al najradije bih se bila zavukla u krevet. I odjednom je sve počelo teć super. Od zajebancije do brijanja sa najdražom prijateljicom u mom životu :) [luv ya!!!], pa razgovaranja sa mojom grubljom stranom, sve je bilo cool...
A sićan se večeri kad bi se sredila i očekivala šta ja znan šta sve ne, a dobila bi šipak...

Na kraju smo se obje zabavile. Senior se malo napila vodke-juice, jela je kolače cilu večer i zajebavala se, slikala se za fancy novine sa pjevačicom,
a ja sam se zajebavala sa prijateljicama pa sa momkom.

Uglavnom, nemojte imat očekivanja, a ako ih imate, neka ne budu prevelika... a ima bit da uvik iznova ovo moran naučit ;)

Evo upravo završih razgovor sa jednom bitnom osobom u mom životu, neću je sad imenovat, ali amo je nazvat Ona. Ona, legenda, faca, kraljica, sexanka, uzmite koji god zakon (u daljnjem tekstu: zejkn) pridjev koji hoćete, i ja smo pričale na telefon, jer se dugo nismo čule, a još duže nismo vidile. I tako mi malo o uobičajenim temama da bi na kraju ja skrenila priču na drogu.


---
Dakle, to je bilo krajem osamdesetih. Cura se zvala Dora i bila je reinkarnacija Janis Joplin. Evo kako je izgledala: duga, kuštrava kosa koja je činila oblak oko nje, zvone koje su imale obujam od 40 centimetara pri dnu, pokidane starke, romantičarske bijele košulje i haljine na cvjetiće, marame veselih boja u toj nepreglednoj kosi, a lice slatko i vječno upušeno.

Dakle... 1.9. je. Bjež u gorika, spašavaj se k'o može (narodna prerada Run To The Hills by Iron Maiden)

Sad počinje mjesec povratka u školu na devet mjeseci.
Mnoge majke će odahnuti, osjećati olakšanje što se više ne obilazi ruta KKK, tj. ruta Krevet-Kauč-Kompjuter, dok se u pauzama jede nezdrava hrana, i olakšanje im je što jedino doba dana kad nas nema doma više nije večer, dok strepe da naše nevine okice i naša fragilna srca ne proguta mrak... Bit će im lakše kad znaju da njihovo dijete ima neku knjigu da je uhvati i uči iz nje, ne da se vuče kao trut po kući kojeg ne mogu natirat da spremi svoj krevet, kamoli sobu ili suđe ili nešto daleko zahtjevnije, kao bacanje smeća, npr.

Sad počinje mjesec kad se vraćamo u konc-logore zvane 'škola' na devet mjeseci.
Ah, već vidim prvi dan konc-logorovanja. Oh, happy day!!! Nakon tromjesečnog dizanja u podne, jedan, dva, taj ponedjeljak dižemo se u cik zore, u 7, barem mi koji živimo u ruralnim zajednicama na rubu grada. Nadrkani vozač busa, drndanje u busu, neka baba ti nagnječi glavu sa kesurdama/guzicom/sisama do pupka (ovisi kakve si sriće) i onda se sve naguze pred vratima da šta prije izađu na pazaru. Doć ću u školu, a tamo će nas čekat naš NAAAAAAJDRAŽI ravnatelj B. sa retardiranim smiješkom koji govore ''O, dobro jutro, jesam vam nedostajao, ja, frustrirani kepec i btw, imam malog pishu, i ne, vi ne znate koji je to stres i odgovornost voditi edukacijsku ustanovu!'' Zatim ulazak u razred, to zmajevo gnijezdo gdje stalno gore vatre mržnje i netrpeljivosti, izmjenjujući se sa plamičcima međusobne ljubavi, jedno, od mnogih u školi, zeleno polje ljubavi i rata. Slijedi izmjenjivanje sijevajućih pogleda i zagrljaja. A onda nas zadrže dva sata, jedina dva sata ovog mjeseca koja ćemo se smijati i normalno ćakulati u ovoj ustanovi ka pošteni ljudi na kavi usrid lita.

Kava.
Oh, da.

Sad počinje mjesec kad nema više duuuugih jutarnjih kava u jedan popodne i to devet mjeseci neće biti tih privilegija. Nema više kava od 1 do 4, ispijanja po dvije Nesice od vanilije ili piva ili Cole ka šta se liti to radilo, gotovo sa sjedenjem ispod palme, igrajući remi dok te želudac ne upozori da je 6 i da moraš jest. Ne, sad je kava usputna stvar, gdje se tračaju profesori, tuke iz razreda i Britney Sperms, da bi žurili doma pa jest, pa... učit. Učit, ne spavat.

Sad počinje mjesec kad su nam izlasci ograničeni na petak i subotu, eventualno nedilju, i to devet mjeseci smo uskraćeni izlazaka svaki dan. Ljeti smo se vukli po parkovima, grobljima, kafićima svaki dan. Al sad je deveti mjesec i nema toga više. Odsad se vučemo jedino po svojoj sobi, pokušavajući naučit neki predmet koji nam je kao oh-tako-puno-bitan-u-životu.

Kad nas liti pitaju koji je dan, uvijek je subota. I nikad ne znamo koji je datum.
A sad... sad počinje mjesec kad će ponediljak, utorak, srida, četvrtak postat dani sa imenima i datumima, križat ćemo dane do početka lita od kojeg nećemo imat nikakva očekivanja i bit će nam predobro.

Ah... gotovo je lito. Donilo mi je svašta neočekivanog, i bilo je super.
A sad se djeca vraćaju na posao devet mjeseci... Al neka vam ipak na pameti ostane................




KNOWLEDGE IS POWER
POWER CORRUPTS
STUDY HARD
BE EVIL!!!


Dajte se bar pretvarajte da će vas ova gornja rečenica tješit tijekom ovih devet mjeseci.