Antologije jedne Zečice

Dakle... 1.9. je. Bjež u gorika, spašavaj se k'o može (narodna prerada Run To The Hills by Iron Maiden)

Sad počinje mjesec povratka u školu na devet mjeseci.
Mnoge majke će odahnuti, osjećati olakšanje što se više ne obilazi ruta KKK, tj. ruta Krevet-Kauč-Kompjuter, dok se u pauzama jede nezdrava hrana, i olakšanje im je što jedino doba dana kad nas nema doma više nije večer, dok strepe da naše nevine okice i naša fragilna srca ne proguta mrak... Bit će im lakše kad znaju da njihovo dijete ima neku knjigu da je uhvati i uči iz nje, ne da se vuče kao trut po kući kojeg ne mogu natirat da spremi svoj krevet, kamoli sobu ili suđe ili nešto daleko zahtjevnije, kao bacanje smeća, npr.

Sad počinje mjesec kad se vraćamo u konc-logore zvane 'škola' na devet mjeseci.
Ah, već vidim prvi dan konc-logorovanja. Oh, happy day!!! Nakon tromjesečnog dizanja u podne, jedan, dva, taj ponedjeljak dižemo se u cik zore, u 7, barem mi koji živimo u ruralnim zajednicama na rubu grada. Nadrkani vozač busa, drndanje u busu, neka baba ti nagnječi glavu sa kesurdama/guzicom/sisama do pupka (ovisi kakve si sriće) i onda se sve naguze pred vratima da šta prije izađu na pazaru. Doć ću u školu, a tamo će nas čekat naš NAAAAAAJDRAŽI ravnatelj B. sa retardiranim smiješkom koji govore ''O, dobro jutro, jesam vam nedostajao, ja, frustrirani kepec i btw, imam malog pishu, i ne, vi ne znate koji je to stres i odgovornost voditi edukacijsku ustanovu!'' Zatim ulazak u razred, to zmajevo gnijezdo gdje stalno gore vatre mržnje i netrpeljivosti, izmjenjujući se sa plamičcima međusobne ljubavi, jedno, od mnogih u školi, zeleno polje ljubavi i rata. Slijedi izmjenjivanje sijevajućih pogleda i zagrljaja. A onda nas zadrže dva sata, jedina dva sata ovog mjeseca koja ćemo se smijati i normalno ćakulati u ovoj ustanovi ka pošteni ljudi na kavi usrid lita.

Kava.
Oh, da.

Sad počinje mjesec kad nema više duuuugih jutarnjih kava u jedan popodne i to devet mjeseci neće biti tih privilegija. Nema više kava od 1 do 4, ispijanja po dvije Nesice od vanilije ili piva ili Cole ka šta se liti to radilo, gotovo sa sjedenjem ispod palme, igrajući remi dok te želudac ne upozori da je 6 i da moraš jest. Ne, sad je kava usputna stvar, gdje se tračaju profesori, tuke iz razreda i Britney Sperms, da bi žurili doma pa jest, pa... učit. Učit, ne spavat.

Sad počinje mjesec kad su nam izlasci ograničeni na petak i subotu, eventualno nedilju, i to devet mjeseci smo uskraćeni izlazaka svaki dan. Ljeti smo se vukli po parkovima, grobljima, kafićima svaki dan. Al sad je deveti mjesec i nema toga više. Odsad se vučemo jedino po svojoj sobi, pokušavajući naučit neki predmet koji nam je kao oh-tako-puno-bitan-u-životu.

Kad nas liti pitaju koji je dan, uvijek je subota. I nikad ne znamo koji je datum.
A sad... sad počinje mjesec kad će ponediljak, utorak, srida, četvrtak postat dani sa imenima i datumima, križat ćemo dane do početka lita od kojeg nećemo imat nikakva očekivanja i bit će nam predobro.

Ah... gotovo je lito. Donilo mi je svašta neočekivanog, i bilo je super.
A sad se djeca vraćaju na posao devet mjeseci... Al neka vam ipak na pameti ostane................




KNOWLEDGE IS POWER
POWER CORRUPTS
STUDY HARD
BE EVIL!!!


Dajte se bar pretvarajte da će vas ova gornja rečenica tješit tijekom ovih devet mjeseci.