Očito me je uhvatila manija apdejtana bloga koji je stajao zaboravljen od rujna ...
No da, opće je poznato da očajnička vremena zahtijevaju očajničke mjere pa tako i ja blogam kad imam previše slobodnog vremena. Stvar je u tome da sam se prehladila! Da. Ja. Opet prehlađena Nadam se da mi nebude prešlo u naviku odležati po tijedan dana taman kad mi završe ispitni rokovi na faksu, kao što je i bio slučaj baš za kraj prvog semestra. Ja i Najdraži smo taj vikend kad su i "službeno" počeli praznici proveli skupaaaaaa kod mene, od petka pa sve do četvrtka tj. Badnjaka. Ali avaj! Ja sam se u subotu prehladila, pa sam clijelo vrijeme, tj. između mažnje, gledanje filmova, spremanja hrane i povremenih odlazaka u dućan, se nalijevala čajem i , krajnje ne-seksi , puhala nos. Ali pravi party je počeo kad sam došla dom u B., s temperaturom 38 i desetak dana ne izlazila iz kuće (što je meni hiperaktivnom zvrku totalni..pain in the ass) . Da stvar bude gora, Najdraži je dan nakon pao u krevet u agoniji ali izazvanoj prehladom i vrućicom. Narafski, planovi za doček su otišli drito k vragu, pizdila sam na svakog u radijusu 50 km i plakala best frendu na ramenu
Uglavnom, da se vratim na temu (koja je uopće???).
Opet sam prehlađena i totalno neraspoložena za putovanje a bio bi red da se pojavim u B. bar na nekoliko dana (tj. koliko se već može izdržati s mojim roditeljima xD) , a i nekako sam se zaželjela domaće, jestive hrane i totalno mi je krvo što mi ovakvoj bolesnoj nema tko skuhati juhicu, puding i sve ostalo fino što si momentalno poželim
Narafski, i mažnja i gledanje filmova s Najdražim i weee...nedostaje mi :(
OMG, kako mrzim biti besposlena :P Glava mi je u totalnom raspašoj stanju i nema na njoj kaj me ne boli :( tako da sam u stanju jedva se skoncentrirati na filmove koje manijakalno skidam s neta i visim na Facebooku i svom onim retardiranim kvizovima i spammerskim aplikacijama
Upravo mi svira Josh Groban i ja se ozbiljnom bavim idejom da zbišem ovaj post koji je na kraju ispao totalno srcedrapeljno - stupidan.
A tako se uopće ne osjećam.
Ni najmanje.
Zbilja .

Opet me puca naveliko filozofiranje, hihihihi. Mislim onak, ja filozofiram apsolutno uvijek i imam teorije o svemu i svačemu mada mi ipak nema ništa slađe od iskustva, života u praksi i metode vlastite kože…tj. Najbolnije, znam.
U biti, o čemu se radi. Već sam u više navrata u različitim prilikama zaključila isto – ljudi su u biti uvijek sami. Iako i najosamljeniji čovjek živi u društvu bar biljaka i / ili životinja, ostali u društvu itd. – kada se kao predmet mišljenja uzme čovjek kao bit – on je sam. Od najranijih dana, rađa se sam i umire sam te je cijeli svoj vijek, iako okružen drugim sličnim bićima – sam, bori se s valovima i vjetrom.. Moja teorija polazi od same duše i mišljenja – čovjek je u svojoj glavi sam, svojim mislima, pretpostavkama i idejama – on ih oblikuje na svoj jedinstven način uvjetovan odgojem /karakterom / kulturom i tako prilagođava i tumači situacije. Odnos sa drugim sličnim bićima tj. Sva komunikacija temelji se na dodirnim točkama u nijansi mišljenja i ideje – primjer: nitko neće istu stvar opisati i doživjeti na isti način, netko će primijetiti okolinu kojom se kreće, netko samo juri za svojim ciljem. Na stranu metafizika i ontologija, čisto realno: čovjek je u svojoj biti jak, jako osamljeno i otuđeno biće. On je u svojoj glavi sam, ima svoje vlastite misli i pamet i kreira svoj svijet svojim mislila koje pretače u akcije koje finalno određuju život i odnose s drugima i samim sobom. U biti, odnos s drugim individuama temelji se tom sićušnom dijelu na kojem se mišljenja preklapaju i na temelju čega – oh, kakve li veličanstvene gluposti – ljudi temelje svoje simpatije (naklonost) prema nekome. Ne mogu opisati bol koju osjećam zbog te spoznaje jer svaki l,čovjek stvoren je za društvo – potreban mu je osjećaj pripadanja, potvrda i priznanje drugih pa i podli laskavci i …da.
Ljubav. / /
Ljudi koji su zaljubljeni naglo oslijepe. Osjećaju tu povezanost s drugim bićem na puno finijim razinama od fizičke, a bas kroz taj fizički kontakt to izražavaju… Iskreno, boli me ta spoznaja o čovjekovoj samoći, boli me kada je najgore, onaj strah da neće biti nekoga da ispruži ruku kad toneš paralizira, da neće biti nekoga tko te prihvaća takvog kakav jesi – nesavršen i slab i tko je dati ruku i voditi kroz mrak…I kada misliš da si našao nekoga tko je tako… čist (?), za čija razmišljanja s nevjericom shvatiš da su tvoja vlastita, netko tko je voljan samo biti tu i slušati ako ce tako pomoći..i kome vjeruješ i u čijem zagrljaju se osjećaš sigurno i voljeno – kad tako neko, koga voliš vise nego sebe i mada se ne vidite cesto držiš ga u srcu i svakoj misli – kaže da je sam, osjećaš se izdano, glupo, kao da lažeš samog sebe i sam sebi prodaješ jeftine iluzije i maglu…Ne znam, boli. Što će reći da na kraju opet dolazimo do početka a taj je da je čovjek, kako god se uzelo….sam.

Bla, bla, zbrčk, zbrčk

Disklejmer: Tekst je jedan od mnogih mojih wannabe filozofiranja u kasne noćne sate od prije dva ili tri mjeseca...Toliko tekstova čeka da bude objavljeno ali opet tako sam lijena