Hot Water Rediscovering

---------------------------------------

Sad bi netko mogao reći kako stalno stružem po jadnom bivšem. I ja mogu reći samo to da je dugo trajalo pa mi ga je puna glava, a moram to ostrugat e da bi jednom možda mogla krenut dalje, pa makar i sama. Ovo je super mjesto za to, i nije mi uopće žao ako sam dosadna.

Mi smo se nakon 6 mjeseci veze preselili u iznajmljeni stan. 30 kvadrata. Ako se to stanom može nazvat. Bio je lijep sunčan dan te nedjelje poslije podne kad smo ga došli pogledati. Hodnik, kuhinja desno, ormar desno, ogledalo lijevo, kupaona, druga vrata desno. I soba, ravno. Gotovo. Na dnu sobe prozori. Kroz sive zavjese probija se sunce, sramežljivo. It could be a home...

(Na ovom bi mjestu možda bilo pošteno priznat da mi se više sviđala ideja selidbe iz roditeljskog doma nego baš selidba s njim. Kako netko može biti tako glup...a valjda ću si jednom i to objasniti. Valjda zato što sam se i u 27-oj osjećala kao klinka pa mi je trebao neki dokaz da sam odrasla?!)

Prvo smo izbacili sav namještaj osim kreveta (greška! tad sam otkrila da leđa actually mogu boljeti od spavanja), ormara i komode. Donijeli svoj...donio on svoj stol, nož, televizor, malu lampu. I valjda još ponešto iz svojeg 10-godišnjeg života u podstanarstvu. Ali ne mogu se sjetiti ničega sad.
Ja donijela Sony mini-liniju, video, jednu samostojeću lampu, dva tepiha šarena :)...i ne mogu se sjetiti ničega više sad. Ostalo iz Ikee.
Kupili i mašinu za veš. Prva dva mjeseca svaki put sam plakala dok sam vješala rublje na glupu sušilicu. Ne znam zašto me baš taj čin svaki put tjerao u opaku nostalgiju za toplim domom...nije to nigdje i nikad niš baš spektakularno...

Prvi ponedjeljak ujutro shvatili smo zašto je stan bio dugo prazan. Svatko s kvocijentom malo većim od kokošjeg mogao je zaključiti da je život na prvom katu iznad jedne od najprometnijih ulica u širem centru dosta...hm...nekvalitetan? Ponedjeljak ujutro...milijarda živčanih idiota naguranih ispred semafora u svojim limenim ljubimcima + bar jedan kamion, il dostavni il smećarski, usporava ionako tromi promet i širi oko sebe divne arome ispušnih plinova kao i nezaboravnu buku kamionskih dizel motora...mmmm. Dobro jutro, samo takvo. Sva jutra, osim nedjeljnog. I sve to isto i navečer, naravno...

Posljedica toga, osim spaljenih živaca i neiscrpnih svježih porcija smoga...ma na sve se čovjek navikne s vremenom, ne?, bila je u mom životu dotad neviđena količina prašine. Prljavštine. Guste, crne, ružne. Stalno. Svugdje. Ex prašine mog života u usporedbi s ovom nisu vrijedne spomena.

Moj je bivši izuzetno uredan tip. Nije da ne cijenim. Ja sam više, onako, prema mjesečevim mijenama i godišnjim dobima i svemirskim zračenjima orijentirana. Nekad mogu sjediti u najvećem rusvaju i uopće to ne primjećivati, ali kad me primi onda izbacujem kompletne sadržaje iz ormara i ajmo sve ispočetke...

Cijele smo tjedne radili od jutra do mraka...pa je vikend bio jedina opcija za pospremanje stana. Točnije, nedjelja. Bila vani kiša, snijeg, ili najljepše sunce i plavo nebo, mi doma stružemo, saugamo, dezinficiramo, preslagujemo...

Jedne tako bolno lijepe nedjelje, opet mi razbacujemo namještaj.
I, mislim ja o tome svemu, pa kažem:
- Nadam se da ću jednom u životu imati dovoljno novaca da uzmam nekog da mi ovo radi, a da ja negdje za to vrijeme mogu buljit u daljine...

A on...poludio. Da kakve su to ideje, je l meni teško posaugat i oprat pod, kao da je to neki problem, nije on imao takvo mišljenje o meni, i nije znao da sam takav snob.
Ja gledam u njega razrogačenih očiju. Branim se. Nije mi teško. I sve to znam raditi. Ali rintam kao konj cijele dane, pa kad imam malo slobodnog vremena ne da mi se još rintati. I ako imam para da platim, zašto je to nešto loše? Ma kakvi. Padalo je drvlje i kamenje po meni pola sata najmanje. Nije se završilo ni na čemu. Ja sam i dalje mislila isto, a on je valjda bio razočaran.
Nisam nikad do tad pomislila da bi to nekome moglo smetati ili da je to zbog nečega snobovski.

2 godine kasnije.
Stan - 75 kvadrata.
Nedjelja. Sunce.
Razbacivanje namještaja, etc.
I kaže ON, između dva zamaha saugerom:
- Baš bi bilo dobro da nađemo nekog da nam jednom tjedno pospremi stan, a da mi možemo nedjeljom negdje na izlet...
Jesam li mudro i ženski prešutjela s nevidljivim posprdnim smješkom na rubu usana?
Naravno da nisam. Što bi moja majka rekla, na lakat bi progovorila.

Intermezzo.
Prije nekoliko godina bili smo u Brazilu, u posjetu maminoj teti. Fenomenalna ženska. Najbolji član moje obitelji. Udaljen tisućama kilometara. Ima preko 7 banki i puna je priča.
Na aerodrom je po nas došla u svom autu, s vozačem. Taj vozač nije samo vozač, nego i obavlja neke poslove za nju...ona zna voziti, ali je prije mnogo godina došla do zaključka da je to živcira, i od tada ne vozi, nego nju voze. Dođemo kod nje doma...čeka nas Neli. Neli je kućna pomoćnica. Ujutro se digneš iz kreveta, obaviš kupaonu, i dođeš za stol, doručak je postavljen. Pojedeš, Neli ne da nosit tanjure u kuhinju. Donosi kavu na ispražnjen stol. U spavaćoj sobi tučnjava. Neli ne da pospremiti krevet. To je njezin posao. Žica prljavo rublje koje nas popodne čeka opeglano na pospremljenom krevetu.
Uz kavu, teta priča...svakojake priče o svom životu, prošlosti. Za još bar jedan post. I kaže, jer vidi da smo u nevjerici, da "ona nikad nije bila bez divojke"...ja sam u transu. Ovo je pravi truli kapitalizam. Mi smo totalni amateri. Ona sve razlaže zdravorazumski...ako si možeš to priuštiti, zaslužio si, zar ne?
Ja cvatem. Zaključujem da smo dokazano u rodu.
Ovaj put to ne komentiramo.

I da, iznajmili smo spremačicu. Dolazila je srijedom. Tad mi se bilo najljepše vraćat s posla...
Jesam li snob? Ne znam.
A što je on?!