. . .


Tera incognita. Vita rustica.
Kakve li ljepote u tim poznatim, a opet stranim, polučujnim i poluprohujalim riječima koje zvone u prazno, a ipak otkupljene od zaborava posjeduju dio, heretičan i ponajbolji dio svoje negdašnje ljepote čuvajući u svojim slogovima svu onu povjest koja ih je čovjeku slikala i opijaju duh kao ona minimizirana popodneva otrnulosti u nezbivanju, gotovo nedjeljna popodneva koja oslikavaju ideal događaja, koji se nikad nisu odigrali, ali su polučili očekivane rezultate.
Takvo je bilo i poslijepodne koje su proživljavali Marko i Zoran utamničeni među četiri zida, dok je vani stajalo postojano vedro nebo, bršljan se penjao uz neko negostoljubivo drvo i žir bio uhvaćen u padu vještim fotografskim okom. Mrtvi trenutci se odbijaju od plohe zidova čineći zamršen labirint kretnji i prolazaka vremena. Dva zatvorenika leže jedan nasuprot drugom, bezimeni, tihi i čini se kao da pažljivo broje u sebi. Ne gledaju se direktno, ali portret onog drugog u svakom od njih, negdje ispod razine vidljivog, postoji slično obrisima vidljivim iza zaklopljenih kapaka nakon jako osvjetljenog prizora, proste projekcije mrežnjače, točkasti i odviše nejasni duhovi. Ne zna se jesu li zauzeti mislima ili samo zahvalno opčinjeni božicom tišine, ali je prema Markovoj evidenciji ovakvo hibernirajuće stanje započelo netom po primitku podnevne pošte. On nije dobio vijesti, samo nehajno upućen stražarev prezriv pogled dok je Zoranu predavao bijelu kovertu, ni debelu ni tanku. Od tada se situacija izmijenila i pretvorila u ono što je bila sada, međutim, niti jedan od njih dvojice nije bio nezadovoljan njom. Čak što više, tišina je značila pozitivan obrat u komunikaciji jer, napokon, ionako si nisu imali što za reći. Spas u druželjubivom zatišju. Spas u licemjernoj šutnji. Primirje uz unutarnja kolebanja.
Dok je Marko zaboravljao poštara-stražara i problem nastanka tihog jaza koji je cjepao prostor među njima, Zoran se i dalje vrtio oko iste točke, razdjelnice koju nikako nije mogao prekoračiti prevrćući pošiljku spretnim prstima. Naime, po dolasku sa ručka dobio je opal-bijelo, toplo upakirano pismo od Violete. Pažljivo od nje, pomislio je u prvi mah, a potom mu je sinulo da je trebala doći ona sama, in flash, a ne komad papira ispričavajući je. Prasica medena. Sadržaj pisma mu je još bio tajanstven, a prsti jedini medij kojim je pokušavao stupiti u kontakt sa njim. Okrećući ga i dirajući, opipavajući njegovu površinu, Zoran je nastojao otkriti sve one riječi koje je moglo skrivati još zapakirano pismo, natuknuti ljepotu događaja koje je prikazivalo nagovještavajući neku novu Violetu i ujedno vraćajući u njegovu svijest onu staru, njemu poznatu ženu. Mekim prstima je želio predvidjeti ono zaključano bjelinom omota, odagnati neizvjesnost koju je pojačavala ta zaštita.
Brižno je otpakirao skriveni papir i razlistao ga među prstima dajući si trenutak prije svakog pokreta ruku kako bi što detaljnije preispitao pismo.
Ipak, bilo je to obično pismo. Običan bijeli papir, rukopis žustar, tanka linija je upućivala na trezvenost i brzinu pisanja o kojoj je nagađao cjenkajući se sa samim sobom dok je lagano čitao odmotavajući Violetine poruke sakrivene među recima, spojevima slova uvezanih poznatim rukopisom. Čitao je riječi gotovo onom stvaralačkom sporošću kojom bi ih smišljao, da je trebao napisati takvo jedno pismo. Potrajalo je tako dok nije u potpunosti zgotovio pismo i pomirisao teatralno utisnut ruž-poljubac na kraju posljednje rečenice. Nije više mirisao, ali je zato bio izdašno mastan. Kakvih li se sve senzacija nauživao kroz primljenu poruku, kakvih mirisnih sekundi od sjećanja i podsjećanja, podsticanja unutarnjeg igrokaza koji ga je bogato nagrađivao za svaki novi, pedantno utrošeni momenat u seciranju pisma. Drhteći od naglog uzbuđenja ostao je iznenađen sobom i spoznajom koliko mu je malo trebalo da ostane potpuno zadovoljan i sretan, i možda je to bila posljedica nemoći prouzročena sinoćnjim scenama ili jutrošnjim bulažnjenjem prazne glave, ili pak nereda koji ga je okruživao ovih dana, ali i nakon svih pro et contra preostajao je u njemu dojam da je trebalo tako malo, ništavan skup poteza olovkom, da ostane zadovoljan čitavo poslijepodne. Nije mu više bila prepreka što oko sebe nije imao nikog bitnog, nikakva zbivanja koja bi davala nužni smisao, osjećaj opipljivog događanja oko njega, već samo pismo u ruci opuštenoj među nogama. Toliko mu je dostajalo. Vijest od Violete da je jučer išla sa... vidjela... i usput, na kraju, napomena da se uz pomoć nekog prijatelja zaposlila, bila mu je više nego dovoljna da živi u sebi i to živi vrlo lijepo, kvalitetno. Kako su se riječi redale, svaka navješćujući svoju sljedbenicu u njemu je život rastao, dobijao na bogatstvu puneći se opisima događaja. I to život ništa manje sočan i živ nego onaj koji mu je ostao u pameti, onaj za kojim je još jutros žalio. Ostao je tako zamaštan par minuta, a onda mu je bljesnulo da bi mogao ovako dovijeka bez svega onog prokušanog, dobro poznatog i Violete, stvarne djevojke čija se koža giba pod pritiskom njegovih prstiju i dnevnih događaja. Nastojao je zamisliti sebe kako provodi cijeli bogovetni tjedan oslonjen na svega par redaka koji mu je opisuju, daju prozorčić koji se na minut otvara kako bi je pogledao u riječima i ostatak vremena živi od toga hraneći se netom zgrnutom gomilicom novozaposjednutih, izvan konteksta bezvrijednih informacija.
Informacije se u njemu kao u humusu množe, nezustavljivo kreirajući nove i nove identične jedinke koje se potom u poganoj, pretpotopskoj orgiji križaju i selektiraju dajući u ishodu jednu divnu, puno stvarniju priču o padu i ponovnom uspjehu, o njemu, a on stoji u centru tog pandemonija obožavajući samog sebe u cijeloj priči i pari nove informatore sa informativkama očekujući prinovu.
Ipak je spreman odreći se svega? Spreman je nestati iz života, a zbog čega? Ima li on uopće ikakvog odgovora!


. . .


Sredina dana uvijek, nekim nepisanim pravilom procuri najbrže, u konačnici bi se reklo da je tih par rano poslijepodnevnih sati prošlo časomice, instant. Ostaju zarobljeni, potpuno nerječiti između jutarnjeg osvješćivanja i noćnog raspamećivanja, plahte i plahte. I tako to hoda, kako bi se reklo popularnim riječnikom, od dana do dana. Kad se zbroje svi čujni glasovi tužitelja i zagovarača, može se uzeti da je čak potpuno svejedno događaju li se nama, u tih par neuračunjivih sati isti ili različiti događaji od onih stvarnih.
Naglo je zapuhao hladnjikav povjetarac. Marko se ustao i sjeo na rub kreveta sagnuvši glavu tako da je vratom dodirivao gornji krevet. Osvrnuo se ka prozoru povijajući glavu u maniru kobre. Neki instinkt, što li, ga je pogurao u tom pravcu. „Ništa, jato vrana prolijeće. Možda će nevrijeme, ali... nema veze svakako. Nek se samo ispada. Ustati ili ne!“ Kratka stanka, predah u zraku i Marko se pridigao, a cvrčak zastenjao tiho, kao da mu se glas iskrao od muke. To je trgnulo Zorana iz razmišljanja i automatski usmjerilo njegovu pažnju na sinoćnje cvrčanje zlokobne ili spasonosne životinjice. Podišla ga je jeza, lice mu se zgrčilo između obrva u uzan pojas vertikalnih bora i u trenu je bio na nogama pored Marka. Stajali su oči u oči jedan drugom.
- Što misliš ima li Toni cigara pod krevetom? Ha! Sigurno krije bar malu rezervu. Ma, potražit ću... - govorio je ubrzano, odviše stiskajući riječ uz riječ, kao da već poznate riječi upućuje samom sebi - Ništa,... ništa ni ovdje, a čekaj evo ih zakačene ispod madraca. Dobro sam ih primijetio! - podigao se sa poda prašeći koljena i u isti trenutak vadeći upaljač iz meko upakiranih cigareta - Hoćeš jednu!? - dobio je odmahivanje glave za odgovor, ali ga to nije obeshrabrilo - Ma daj, možeš valjda zapaliti jednu sa mnom! Znaš da i ja inače ne pušim.
Posljednja rečenica je trebala poslužiti kao dovoljan razlog za pušenje. Kako se inzistiranje nastavilo unatoč odbijajućem otresanju glave Marko je na poslijetku prihvatio ponuđenu, ukradenu cigaretu i iza dimne zavjese promatrao Zorana očekujući njegove riječi.
- Dimiš poput lokomotive. Pa ne puši se tako! - Markova slika nevještog oponašanja pušača mu je bila komična, ali se suzdržavao od smijeha - Vadi to iz usta,... - izvukao mu je cigaretu i hitnuo ju kroz prozor - ...pušit ću sam.
Kratko zatišje uz dim.
- Zašto mi ne kažeš što je to bilo sinoć s tobom i Tonijem. Šutljiv si?
Okrenuvši se oko svoje osi kao da na imaginarnim policama traži zagubljene ključeve, Zoran je otkupio koju sekundu za odgovor. Kako njegove misli, tako su mu i dojmovi bili podvojeni čudnovato se susrećući u neutralnosti. Kao da sjećanje na proteklu noć nije zahtjevalo neka naročita objašnjenja, čak niti odviše dugo pamćenje. Zaključci su ostajali mladi, na nivou reminiscencija kao što je svojestveno ponekoj ljudskoj prirodi i to baš onom tipu karaktera koji uslijed kontakta sa nekim, a naročito ako je taj kontakt značio određenu neobičnost doživljaja, priušteno zadovoljstvo u ostvarenju nekih naizgled nitnih ali nesvakidašnjih situacija, spremno prelazi preko svih neprijatnosti i moralnih obzira, a sve u znak zahvalnosti za onih par podrhtavajućih uzbuđenja koja taj odnos znači. Pretpostavimo da je takav oproštaj, nesvjesni zaborav ponudio Zoran Toniju zbog svih onih trzaja i uskomešanog nezadovoljstva koji su postojali među njima od samog početka.
Želio je govoriti, ali su po njegovoj glavi još letjele silne riječi, previše njih da bi se sklapale rečenice, a sve su podjednako željele na slobodu kroz usta, sve odjednom da se otisnu sa jezika u eter.
- Kako da ti išta kažem kad i sam ništa ne znam. Jednostavno je u trenu bio na meni. Odupirao sam mu se možda minut ili dva, ali što sam mogao. Nisam više znao ni gdje sam i što sam. Ne znam ništa sigurno, ne sjećam se dobro. Sav sam otrnuo od borbe. - stao je sa pričom praznog pogleda koji je položio negdje u razini Markove brade - I to ti je to! Nema tu, uostalom, što puno da se kaže. Odmah sam mogao reći da je čovjek ludak i budala spremna na svašta. Vjerujem da je njemu to sve potpuno normalno kao i nama izležavanje. A tebi hvala što si uskočio. - rekao je Zoran tiše i uhvatio Marka desnom rukom za rame, pogleda uprtog ravno mu u oči kako bi ovaj stekao pravi dojam njegove zahvalnosti.
- Bogami, uplašili ste me. Koji ludaci!
- Da? A što je tu je. Ja sam na to sve već napola i zaboravio. Vidio si da sam danas bio dugo zamišljen. Nisam mislio o Toniju ako ti je to palo na pamet, već o sebi. Možda me ono od sinoć potaklo na to, ali ipak mi se čini da je za sve krivo ono od jutros. Znaš ono... ono kad su nas dovodili u ćeliju, a u hodniku ni žive duše, sve ječi pod nogama. Kao da smo na Mjesecu. - Marko je potvrdio glavom blago ju spuštajući prema dolje - Sjetio sam se drage uspomene iz djetinjstva, i ta mi se slika urezala i nekako pomiješala sa čitavim danom. Sve sam poredio sa tim časom za koji mi se čini da sam možda bio i najsretniji u životu, i znaš što? - opet je uslijedila Markova nijema potvrda zbog koje se činilo da je postao samo vrlo dobar amortizer za Zoranove riječi spriječavajući ih da se slupaju o zid - Sve mi je bilo isto. I danas i jučer i davno prije. Sve je ovo dobro.
- Meni se čini da se ti samo ugledaš na Tonija. Ali srećom ne misliš to istinski. - okrenuo se sa poluosmijehom i vratio na krevet.
Posljedično, po inerciji, Zoran ga je slijedio do kreveta i smjestivši se na Tonijevom krevetu sučelice Marku pripalio još jednu.
- Izgleda me ovisnost načinje,... ali uostalom OK je u zatvoru! Živimo opušteno. - nastao je muk uz gotovo nečujno ispuhivanje dima - Kažeš ti dobro, možda i pretjerujem. Inače nisam tako, kako da kažem... Ali ovo naše stanje je ipak drugačije, posebno. Zar se ne slažeš!?
- Pa naravno. I odviše posebno. - dodao je Marko ponešto sjetno, prenaglašavajući i razvlačeći svaku riječ, čak vidljivo nezadovoljan i svojim i Zoranovim mislima, i u tom trenu je pomalo očajnički poželio da je Toni sa njima kako bi ga odmjenio na mučeničkoj poziciji oratora i zagovarača.
- Jeste, upravo to. Izolacija od svega, zašto ne, i čekanje pisama.
- Ma daj, to govoriš samo zato što si slijep za idilu koju opisuješ. Nije to za svakoga. - rekao je Marko uvlačeći se u dubinu kreveta.
Slušajući njegove otegnute, gotovo malaksale rečenice Zoran je primijetio da se dečko uvukao u sklonište dvostrukog kreveta i zadubljen u koljena snizio ton stiskajući zube. U par navrata je probao izgovoriti neku riječ, nesuvisao slog koji bi povukao druge za sobom, ali je odustao potaknut očiglednom tjeskobom koju je Marko vukao za sobom, od koje se nevješto skrivao. Ostavio ga je na miru prepuštajući vremenu da umiri razgovor. Znatiželja i svojevrsni common sense u njemu su se bunili, ali je ipak odlučio ne ustrajati i prepustiti zamršene dijaloge nekom drugom vičnijem riječima, a za uzvrat je dobio trenutak polutišine i samoću u društvu pokunjenog dječaka-čovjeka.

Oznake: zatvorenici, nastavak 18