MEĐUIGRA, ILI ZAŠTO NASTAVLJAM PRIČATI PRIČU


Zastao sam sa užurbanim zapisivanjem čudnovate sudbine sa kojom su se sukobili ovi moji (sada ih već mogu tako nazvati) likovi ne bih li malo došao do daha i prelistao do sada napisano. Snage su mi već počele zamirati, volja mlitaviti i čini se kao da sam i ja sam, umnogome, počeo preživljavati njihove događaje, njihov poznati svršetak, njihovu dnevnu turbulenciju koja se, izgleda, nekim tajnim kanalima, poveznicama prelila iz njihovog zatočeništva u moju slobodu. Kao da su mi se i udovi već počeli pomjerati, skakutati vođeni nitima koje dopiru iz te ćelije, a volja postala krpena lutka kojom u vlastitoj nemoći drmusaju njihovi ishitreni postupci polusvjesni tog nadolazećeg kraja. Moja je volja popustila uzde dok Kerber, čija se lica čas smiju crvenim i ispucalim usnicama, čas gube u izmaglici dima, a čas sanjivo i dostojanstveno sagibaju ka zemlji, drži uzde.
Preletio sam zapisano vrlo žurno u potrazi za greškama koje su kompanjon svakog pisanja i ustanovio da se ovaj posao, svakako, treba osloboditi svake žurbe, svake pa i najmanje nestrpljivosti i hitnje ka konačnom cilju pisanja ma kako on divan bio. Vrativši se opet na sami početak pripovijesti, stao sam je iščitavati rečenicu po rečenicu usput smjerno obavljajući svaki ispravljački posao koji je bio neophodan, i tako lutajući kroz tekst opet se sjetio svog početnog motiva za ove zapise. Sva ona konfuzija koju je u mojoj glavi potaknula priča za obiteljskim stolom, a koja se slijevala u tri tad još neopjevana lika, a taj trojac u jednu sveopću zbrku, u jedan lonac ideja i pojmova, beznađe života koji se poigrao njima je isplivavala iz svake rečenice prethodno napisane. Mogao sam odmah izbrisati sve dijaloge i opise scena jer su izgledali nevažni u poređenju sa onom mišlju iz koje su nastali i uz koju će umrijeti. I njih trojica su se tako u mojoj glavi, u olovci vođenoj mojim prstima zapleli u jednu mučnu cjelinu koja tapka u mjestu utirući si nekakav put koji nikad ne želi završiti, ali je poznato da hoće.
Sada vidim da se moja početna, priznajem, nejasna iluzija vodilja odrazila nesvjesno na moju ruku koja ju je na papiru zabillježila kao preplitanje karakternih crta, kao uzajamno povlačenje utopljenika u zajedničku ritajuću smrt. Takvi su, sad mi se čini, ovi moji likovi ispali i dok im uljepšavam frazu kojom govore, mijenjam opise koje ni sam pouzdano ne znam i kitim osjećaje novim dubinama, vidim da mjesto tri lika imam jedan. Međutim, stvar stoji kako stoji i napokon do nje je došlo nesvjesno, takoreć pukim slučajem, tako da bi bilo čak i pomalo nepravično mijenjati to i umjesto onog što je stvoreno osjećajem, unutarnjim zakonima mjere praviti nekakve izvještačenosti, činiti lažno, tkati im druge obrise koji bi se tada, svakako, tek nasilno razlikovali i upadali u oko svojom neistinitošću.
A napokon, i što je tu prava istina, što je istina koju potkrepljuje život ako ne preplitanje sve sile karaktera u jednom, u stvarnosti koja se tiče svakog od nas. Svako lice među nepreglednim milijardama živih priznaje i poznaje u svom vijeku iste uspone i padove, isto šarenilo stanja, iste greške i želje, uzdahe i nadanja pa kako to onda nije ispravno, nije opravdano sakaćenje običaja i naličja sa ciljem istinitosti. Zaista, kako usljed tolikog ponavljanja istog ljudskog obrasca i misliti na išta drugo sem na te spone koje nas vezuju u čvor, a kojima se opet žestoko protivi onaj legitimni osjećaj posebnosti koji svatko gaji u nutrini svoga bića, a zbog kojeg samo sebe gorko oplakujemo i nikad se iskreno ne kajemo. Mučna vrata pakla se otvaraju jednakošću sudbina ljudi.
Kako god, nastavljam pratiti usud mojih likova sve do njihovog finala, sve do urlika i treska s kojim će se, ionako, sve započeto završiti i potonuti u zaborav i na papiru. Sa strepnjom u srcu nastavljam bilježiti događaje koji mi se ukazuju jedan za drugim kao vagoni kakve kompozicije, jurcajući ka svom konačnom odredištu. Razum mi govori da je moj strah opravdan i da izvjesnost njihove sudbine udvostručuje vjerovatnoću lošeg ishoda mojih napora.
Uz ovaj neočekivani obrat, uvid u stanje koje je nastalo bez direktnog uplitanja moje volje, sada mogu očekivati i druge posljedice koje su još bezimene za mene, a koje će doći i odrediti okosnicu karaktera koje stvaram.
Ostaje mi samo nadanje da će taj podtekst koji, smatram, znači više od riječi za jednu scenu, neki dojam i atmosferu biti istinit, odnosno sazdan iz životnog iskustva, a ne neka pogreška koja se potkrala nezauzdanom mišljenju i brzoj ruci koja prelijeće po žutim i bijelim stranicama još neispisanim i podatnim.
S tom mišlju i vjerom sada nastavljam pripovjest od trenutka u kojoj sam je ostavio, a željan da je okončam već kad sam se na nju odlučio, a ne ostavim nedovršenu, kusavu.

Oznake: zatvorenici, nastavak 14