Bas jedan dan sam se bas sjetila bivšeg i nadala sam se da cu ga bar sresti ovaj put negdje slucajno i lipo ga pozdravit sa "di si prijatelju stari":) i vidit onaj njegov osmijeh i( jer ne zivimo u istom mjestu) bolje reci, daleko smo..
I nista:(( al koliko sam uspjela saznati, ima vec dvoje klinaca i preuzeo je tatin biznis na sebe.. i dobro mu ide, ljudi ga znaju i postuju ga i cijene..a kako i nece kad je dobar covjek:)
No nebitno, nas je udaljila daljina i jednostavno nespremnost i nesigurnost za nesta vise.. i nisam mogla vjerovat ja sam mislila da sam vec isplakala sve ono za njega, a kad smo bili skupa proslo je dosta vrimena..ma i previse.. al eto, mjesta i ljudi, neke osobe su me sjetile svega onoga sto sam prosla s njim i osjecaje koje sam tada imala.. i suza mi sama krenula...
Od tada sam samo bjezala od veza i od ljubavi.. a i nisam zeljela vezu nakon svega sto je bilo, trebalo mi je da se otkacim od njega 3 godine.. jedva prezivjela.. i ja ko velika, krenula naprijed..:)
Sada se pitam samo kako to da jos uvijek ima zaostalih suza ili je samo moje srce ipak više od mesa nego od kamena.. Vec sam davno prosla se faze zaljenja, plakanja, slomljenosti, bezvoljnosti.. i ostala ziva, opet sa osmijehom na usnama i u srcu:)).. I samo cekam strpljio trenutak kada cu ponovo voljeti.. i to me usrecuje ,jer znam da sam spremna .. za prijateljstvo .. pa ljubav.. nikad vise obrnuto..:)..