evo ga opet, počinje cijela ta famozna ludnica oko valentinova kao da je to prokleto najbitniji dan na svijetu. ako slaviš ljubav, valjda je onda slaviš svaki dan...a ne kad te osjećaj krivnje natjera da ga slaviš, ili osjećaj da pripadaš grupi, masi izbezumljenih ljudi koji sumanuto na taj dan planiraju, šopinge, večere uz svijeće, sitna i nesitna iznenađenja i slično...to je dan na kojem se može, bogami fino zaradit, dan kad se prijetvorno svi smješkaju i poklanjaju jedni drugima nekakve pizdarije i bedastoće...ljudi kaj je vama? ah da, povodljivi ste...al niste vi krivi, to je svima u genskom kodu...netko će me sad bez rezerve i milosti popljuvat da tak razmišljam zato kaj nisam u vezi,KAO NEMAM NIKOGA, pa sam jadna sva ogorčena...i to većinom žene bi me popljuvale...e pa drage moje, kak ste u zabludi..radije nemam nikog, nego da imam dečka/muža koji landra stalno negdje i vucara se bog zna gdje, a na valentinovo bude mi glumil najboljeg na svijetu i prao svoju savijest kupnjom nekih materijalnih al kao skupih stvari, koje bi ja trebala ponosno nosit, i obznanit svim prijateljima, znancima, rodbini i totalnim strancima da sam to dobila od svog dragog...koji ostalih 364 dana u godini i nije tak drag...ma zajebi ti to...ne vidim korist od obilježavanja tog dana kao što ne vidim korist od obilježenih parkirnih mjesta (ionak se svatko parkira gdje mu drago)

jedina korist koja mi sad pada na pamet je da su na taj dan i najgori dečki/muževi odlučili glumiti najbolje...i to je definitivno dan kad laž je pobijedila istinu...iz toga proizlazi da se na taj dan zapravo slavi laganje...čast izuzecima, koje ja osobno ne poznajem...e da...s pnosom kažem, sama sam i sretna, jer me nitko ne laže, jer ovisim samo o sebi zabludama u koje se sama stavim...al s tim se mogu nosit
i sretna sam...jer za to imam dva razloga, a kad me ta dva razloga pogledaju u oči, u njima vidim svu ljubav svijeta, te ruke male kad me zagrle i kažu mi "Mama volim te"...ma serem se ja na valentinovo