zapisano negdje početkom 7 mjeseca 2011.g.

Gdje da skupim snage pa da te pogledam u oči i oprostim sve poraze, zablude, prevare, glad,obmanu, tugu, ponor, žaljenje, samoću...kako da ti pređem preko tog što si mi slomio srrce i razbolio dušu.
a još ti se nadam, i radujem i veselim.
Kako da pomirim i smrim ta različita osjećanja što se međusobno tuku, a nikako da se potuku do krvi....Ne da mi se više održavat na životu nešto što samo više ne želi živjeti...pa umri onda, umri...reanimacija gotova...vrijeme smrti 15,04...isključujem aparat...ravna crta na ekranu.

Nekad se pitam kako ću ti oprosti ovu izdaju. Za sad ne mogu. Krivim te...krivim za sve...nakon toliko vremena, nakon 100 godina samoće dao si mi nešto rijetko i neprocjenjivo (sad vidim da je to tek bila i rijetka i neprocjenjiva zabluda) pa mi sve uzeo...pa zar nisam prošla dovoljno...zar nisam pohađala najskuplje škole...pa čemu ovo??? Tvoj završni udarac? čisto sumnjam....daj više presudi..ili nek propadnem ili nek se pridignem. Ovo je već malo previše, ja sam na limitu, na rezervi...šta si mene nagazio toliko, pa ti i ja bi si trebali bit najbolji na svijetu, zašto radiš ovako? Ma znaš što, više se ničemu od tebe ni ne nadam...čekam samo da tvoj krvavi pohod prođe...i čekam...gubim vrijeme, razum, zdravu svijest, osjećaj za realnost, u potrazi za svetim gralom...ali kako je moguće...jer ja sam kraljica gralova, ratnik svijetlosti...a ratnici svijetlosti stalno istražuju, stalno griješe, stalno se propitkuju i stalno traže smisao...i nema sumnje da će ga pronaći...a ja gubim strpljenje...i točno znam što bi trebala....i točno znam da to nemogu...jer starim, jer umirem polako...da, umirem...a ipak, još uvijek bi jedan tvoj zagrljaj popravio svo zlo ovog svijeta...ali it nećeš...a ja se pitam zašto nećeš..zar ne vrijedi to sve?????


Možda...možda kad bi te mogla pogledat u oči, iako si ružan, jadan, očajan, nakaza si...i zagrlit te onako iskreno, strastveno...možda bi uzvratio zagrljaj, nasmiješio se i čuvao me kao svoju...ali, ja ne mogu podnijet još jedno tvoje NE...jer ovo ubija, ti ubijaš...a samo tebe imam...i ti imaš samo mene...

Pa zašto ne funkcionira?

Zašto me uporno ostavljaš da se sama borim sa duhovima prošlosti i nakazama budućnosti? i gubim u ovoj nemilosrdnoj igri bezu pravila, jer uvijek izaberem krivu kartu, a ako i ne...ti tako dobro blefiraš. Jel imaš dušu? Jel ti žao nekad što varaš sanjara, a to i nije tako teško... i nisam izgubila samo tebe kad si mi okrenuo leđa, ponekad mi se čini da sam izgubila cijeli svoj svijet...bez mogućnosti da ga pronađem ponovno...

ali uvijek misli, ima nešto, netko gore tko mi ovu ludu glavu čuva, netko tko se tebe ne boji, netko tko sve vidi i zna...i izravnat će račune...a sve drugo nek ide tebi na dušu...opet, ako je imaš....

OVAJ POST JE POSVEĆEN GERONIMU, A ON NIJE OSOBA, NITI STVAR NITI POJAVA...TO JE SAMO VRIJME KOJE PROVODIM SAD I U OVOM OBLIKU, SAD I NA OVOM SVIJETU - GERONIMO - TAKO SAM NAZVALA SVOJ ŽIVOT, NAIVNO MISLEĆI DA AKO MU DAM IME I OBLIK, ON ĆE DOBIT I FINALNI SMISAO...JOŠ JEDNA U NIZU ZABLUDA...AL TO JE BAR MOJE.....