Svako jutro ista priča...nakon pomnog ili malo manje pomnog klasičnog make upa za radni dan...navučem masku na lice..masku na kojoj se zaledio osmijeh, pa tako hodam cijele dane provodeći karneval na prvom katu u hodniku gdje je moj presveti ured, na putu kući, u obližnjem Konzumu, dok vozim...i dobro...naveče kad sve utihne, maska zauzme svoju pozu u kupaonici i čeka novi dan...ali ima dana kada je zaboravim skinut, pa tako danima i noćima varam samu sebe...još uvijek možda ne dovoljno...
i znam, ako izgubim sve, uvijek ću imati tu masku s lažnim osmijehom...trenutno ne mogu da zamislim život bez nje....

...a sutra...tko zna...

i vrtuljak mog života se ne prestaje okretati...samo uzima sve veći zalet i otkida ono malo zraka što ga usputa hvatam...a ja samo želim da stane...da siđem...jer ne mogu, jer više nisam ja ja...a on se vrti sve brže i brže i sve luđe i luđe....a ja uzalud pokušavam stić...i vriskom param svoju tišinu...a vrtuljak se okreće sve brže i brže..i meni p,ostaje zlo....želim samo sići i stat objema nogama na čvrsto tlo...al ne...ovo postaje tornado i baca me negdje dalje...a bojim se da se neću znat vratit...ako ikad stane...a moram se vratit...ne mogu ali moram...zbog jednog...

ali vrtuljak se i dalje vrti...a meni je i dalje muka...

KAO KRUŽNI TOK BEZ SKRETANJA I STAJANJA...ETO, BAŠ TO