|
Moram priznat da sam jako iznenađen. Mislim da se radi o najneuspjelijem filmu festivala. Prvih pola sata je genijalno, a onda sve ode kvragu. Film ću očito morat ponovo pogledat. Žurim na 'Cigani lete u nebo'. Nagrada za kratki film je ok, dokumentarac nisam gledao. Pozdrav. |
|
Ukratko prognoza pobjednika. Dugujem 4. i 5. dan, napisat ću to sutra ili prekosutra. Pobjednik 3. zff-a će najvjerojatnije biti sa francuskog govornog područja, kanadski (iz Quebeca) film 'Život s mojim ocem' ili francuski 'Iluminacija'. Ako se žiri bude odlučio za kompromisno rješenje, nagradu će dodijeliti filmu G.Clooneya, 'Good night and good luck', i pritom neće učinit baš veliku nepravdu. Od ostalih, 'Oženiti se' ima neke minimalne šanse, 'Napuštena zemlja' je daleko preradikalan, a 'Ti i ja i svi koje znamo' baš i nije materijal za festivalskog pobjednika. Konkurencija je bila prilično ujednačena (osim groznog 'Ledenjaka'), za razliku od prvog i drugog zff-a, kad je bilo očito da će nagradu dobiti ili 'Izgubljeni u prijevodu' ili 'Povratak', odnosno kad se film 'Okno' izdvojio kvalitetom. Kratkometražna konkurencija je bila najbolja ikad na nekom domaćem festivalu, tako da je sve moguće (osim da nagradu dobiju lošiji 'Cvrčci' i 'Muškarac traži muškarca', a realno bez šanse su i 'Tempirana bomba' i solidni 'Sretan Uskrs'). Tipujem na 'Leptire'. Sutra, osim dodjele nagrada i restaurirane 'Krstarice Potemkin' (s još više specijalnih efekata i eksplozija) u 20h, preporučam 'Whisky' u 13h i legendarne 'Cigani lete u nebo' u 18h. Vidimo se, good night and good luck. |
|
Završio je i 3. dan festivala obilježen navalom na Jarmuscha, Petrovića i Clooneya. U 13h foaje SC-a izgledao je kao da se dogodio narod. Jarmuschev 'Coffee and Cigarettes' je neobvezujuća postmodernistička zajebancija sastavljena od 11 kratkih epizoda, varijacija na temu snimanih i improviziranih u zadnjih dvadesetak godina (tako je npr. epizoda sa Tom Waitsom i Iggy Popom već 1993. osvojila nagradu za najbolji kratki film na Cannesu). Neke epizode su samo solidne, neke briljantne, a svaka ima nepogrešivi Jarmuschev New York štih. Alfred Molina je uvijek bio dobar, ali duel s genijalnim Steve Cooganom iz epizode 'Cousins?' ulazi u legendu. Obavezno gledati, pogotovo ako volite Jarmuschev karakterističan apsurdni humor. U 18h još jedna plebiscitarna odluka i navala na 'Skupljače perja' Aleksandra Petrovića, filma koji se obično proglašava najboljim ikad snimljenim u regiji. Prepuna dvorana i hrpa ljudi koja je ostala ispred. Projekcija sa neke prastare, loše očuvane kopije koja se nije držala baš najbolje. Po prvi put sam gledao ovo remek djelo snimljeno 1967. Briljantno napisan, odglumljen i snimljen (Tomislav Pinter u najboljim godinama), film još uvijek izgleda strahovito iskreno i svježe. Za razliku od Kusturičinih filmova o Romima, nikad ne vuče na karikaturu. Bekim Fehmiu je strašan u glavnoj ulozi, a fizički i karizmom podsjeća na Belmonda. 'Gorki san' i 'U mraku' već su recenzirani, a u 22.30 slijedio je najveći potencijalni hit festivala, Clooneyev 'Good night and good luck' (na ovogodišnjoj Mostri jako je dobro prošao). Prije toga prikazan je već spomenuti kratkometražni izraelski film 'Cvrčci', pretenciozno i slabašno ostvarenje. Karte za ovu projekciju su doslovno razgrabljene, struktura ljudi u prepunoj dvorani bila je stvarno šarolika (ne samo standardna festivalska publika), tako da mi je žao što se nekim boljim kratkometražnim filmom nije promovirala forma. George Clooney se svojim drugim filmom pokazao kao inteligentan čovjek i prilično kompetentan redatelj. Njegov film govori o jednom od najlegendarnijih američkih televizijskih novinara Edward R. Murrowu i njegovom sukobu sa senatorom Josephom McCarthyem (koji se u filmu pojavljuje samo u arhivskim snimkama; pročitao sam negdje sumnjivu Clooneyevu izjavu kako je testna publika prikladno smatrala da je lik preglumljen). Korektno izveden period piece uspješno prikazuje doba makartizma i suludog američkog 'lova na vještice'. Paničan strah od crvenih inficirao je svaku poru američkog društva. Clooney prilično decentno, sa rijetkim poštovanjem prema gledateljima, nema potrebu pretjerano naglašavati očite poveznice s našim vremenom (uz iznimku kritike dumbing down smjera kojim televizija danas ide). Obilježja i razlike epohe prikazane su filigranskom pedantnošću, čemu pridonosi i odlično odabrana, funkcionalna crno-bijela fotografija. Pedesete godine prošlog stoljeća zadojene su paranojom, ali i prilično cijepljene od cinizma. Likovi su uzvišeni i teatralni, reklame pionirske i naivne, a sam Murrow svoju emisiju odjavljuje riječima 'good night and good luck' (što me podsjetilo na naše ratne i poratne godine, vrijeme kad je Mladen Stubljar Dnevnik pompozno odjavljivao sa 'želim vam mir i dobro', a svi ostali po partijskoj naredbi sa legendarno blesavim 'posebnim pozdravom hrvatskim braniteljima, ma gdje oni bili'). 'Good night and good luck' poput većine sličnih filmova o stvarnim događajim i velikim temama, nema previše vremena za svoje likove, što i nije neki problem. Ne radi se, niti se moglo raditi, o velikom filmu, nego o prilično korektnom djelu koje uspješno približava i objašnjava jednu povjesnu epizodu (i vrijeme prije ekskomunikacije cigareta). |
|
Najugodnije iznenađenje zff-a je stvarno odlična selekcija kratkometražnih filmova. Uvijek mi se čini da tom dijelu konkurencije ovakvi festivali baš ne posvećuju previše pažnje (dva, tri filma odskaču kvalitetom, a ostali popunjavaju program), međutim ove godine zff i na tom frontu izgleda dobro. Danas su prikazani 'Ram za moju domovinu' (recenziran malo niže na stranici) i irski 'Sve u ovoj zemlji mora...' (jako dobar film kojeg smo imali i u konkurenciji na TaborFF-u). Sutra je na programu i 'U mraku', frankofonska koprodukcija koja je također već prikazana na Taboru i po izboru žirija bila među tri najbolja filma festivala (na kraju je Grand Prix otišao u Singapur, a 'U mraku' je dobio utješnu nagradu za najbolji igrani film). Odličan film, šteta što se autori nisu odvažili krenuti u dugometražan film po istoj priči i sa istim glumcima, vjerujem da bi bilo još bolje. Da ne bude sve tako dobro, sutra na programu visoke dosadašnje standarde ruši izraelski film 'Cvrčci' koji na Taboru nije prošao selekciju. Osrednji film sa bezveznom osnovnom premisom, o tome više sutra. Od dugometražnih filmova u glavnom programu danas su prikazana dva koja su na ovogodišnjem Cannesu podijelila Camera d'Or (nagradu za najboljeg debitanta). Riječ je o dva stilski potpuno različita filma, 'Napuštenoj zemlji' iz Šri Lanke i filmu američke konceptualne umjetnice Mirande July 'Ti i ja i svi koje znamo'. Prvi je solidan, krasno snimljen film sporijeg tempa oslobođen narativnosti. Distancirano govori o ljudima iz Šri Lanke koje su godine građanskog rata otuđile od ikakve čovječnosti. Drugi je tipična američka nezavisna produkcija sundance tipa. Neposredno govori o ljudima koje su godine života u zapadnoj civilizaciji otuđile od normalne komunikacije. Film ovakve indie provenijencije redovito je napučen disfunkcionalnim likovima, međugeneracijskim nesporazumima i seksualnim devijacijama, a ovdje je prilično intrigantno zahvaćena i tema dječje (i ranoadolescentske) seksualnosti. Redateljica pokazuje podjednako i puno razumijevanje i za ženske i za muške likove. Radnja se vrti oko Christine Jesperson (prekrasno je glumi sama redateljica) koja radi kao vozačica starijih osoba, a želi uspjeti kao konceptualna umjetnica, i Richarda Swerseya, oca dva maloljetna sina (koji u filmu odrastaju na neobične načine), ostavljenog prodavača cipela čije je samopouzdanje na razini onog Al Bundya (taj čovjek je stvarno monopolizirao profesiju prodavača cipela). U ovakvim filmovima dosta je bitna samokritičnost i zrelost autora. Teško je balansirat na granici preforsiranih dijaloga, pozerske indie patetike i iritirajućeg smartass svjetonazora. Film koji je prošle godine van konkurencije prikazan na zff-u (a uspješno je prošao i na Sundanceu) 'Garden State' Zacha Braffa, također je prvo beskrajno šarmantan indie film. U zadnjoj četvrtini pada zbog problematičnih i stereotipnih rješenja, ali i zbog određenog straha od praznine koji se javlja u ovakvim filmovima. Prateći odmah na početku visoko postavljene standarde u prikazivanju neuobičajenog, autori pokušavaju svaku iduću epizodicu načiniti još bizarnijom, nagurati u film još neobičnih ideja i observacija, što postane važnije od suvislog vođenja likova do kraja priče. Miranda July uglavnom je zadržala kontrolu, uz tek malo pozerskog dociranja. I Spiritualized naravno. Dosad najbolji dugometražni film festivala, favorit bar za nagradu publike. Nadam se da će July stvarno izrasti u novi glas američkog nezavisnog filma. Simpatična i originalna je i mala posveta Felliniju, sve cipele u filmu su američki broj 8 1/2. |
|
(poglete, čak 2 izvještaja smo vam spravili) Nakon govorancije i cmakanja sa predstavnicima vlasti (ili svi jako vole Boris T. Matića ili im je jako stalo da tako izgleda), festival je počeo odličnim luksemburškim (!) kratkometražnim filmom 'Leptiri' (nagrađen ove godine u Veneciji) snimljenim prema kratkoj priči briljantnog Iana McEwana, jednog od najvećih živućih britanskih pisaca. Riječ je o jednoj od onih priča u kojima je puno toga o motivima i likovima carverovski rečeno između redova. Za uspjelu ekranizaciju trebalo je još to snimiti u finoj i funkcionalnoj crno-bijeloj fotografiji sa jako naglašenim kontrastom, u cinemaskopu i s dobrim glumcima. Odlična i životna crtica o čovjeku koji je odustao od svega. Nakon toga išao je film koji se možda i najviše iščekivao, slovensko-hrvatska koprodukcija 'Odgrobadogroba' (zanimljiv engleski prijevod 'Gravehopping') redatelja i scenarista Jana Cvitkoviča. Matić je u ovom slučaju i u ulozi koproducenta pa bi bilo logično da film bude prikazan van konkurencije, ali ipak su ga kao atraktivan naslov nagurali u natjecateljski program. 'Odgrobadogroba' je dosta problematičan film, a čini se da je Cvetkovičev debitantski uradak 'Kruh i mlijeko' bolji. Film počinje citatom J.D.Salingera i govori o životu u slovenskoj provinciji. Glavni lik Pero (glumac Gregor Baković prilično podsjeća na Gene Wildera) živi sa dvije sestre i suicidalnim ocem, a profesionalno se bavi držanjem govora na sprovodima. Film je stvarno dobro snimljen i režiran, a izgledalo je i odlično napisan. Gotovo cijelim trajanjem podsjeća na crnohumorne srednjoeuropske drame, ponajviše na tipične nostalgične filmove kakve stalno snimaju u Češkoj. Ti filmovi kroz inteligentan humor, odlične dijaloge i životne likove prikazuju tugu i apsurd života u komunizmu (uglavnom su smješteni u to razdoblje). No, iz njih uvijek i usprkos svemu na poseban način izbija neka toplina, a krajnji ton filma i likovi (u kolikogod se bezizlaznoj situaciji nalazili) uvijek zadržavaju optimizam i nadu (slično se razvija i 'Pupendo', zadnji češki film prikazan u nas). To su valjda pravila žanra, a da drugačije teško funkcionira, svojim filmom dokazuje Cvitkovič. Petnaestak minuta prije kraja (iz ne znam kakvih motiva), naracija i ugođaj se potpuno mijenjaju, odustaje se od do tada uspostavljenog stila i film postaje prava grčka tragedija (vjerojatno fali još jedino samoosljepljivanje). Smijeh se uz nevjericu pretvara u potpuni muk. Ne znam jeli Cvitkovič prvo smislio (stvarno prilično efektnu) ideju za kraj filma pa onda od nje gradio ostatak priče (a vlastiti su ga stil i sklonost humoru spriječili da to napravi kako treba) ili nije našao nikakav suvisliji način da zaključi u osnovi simpatičan kolaž koji je sam pripremio (ili je možda na silu težio originalnosti). 'Odgrobadogroba' tako na kraju ugođajem postane poput onih novih naturalističkih ruskih crnjaka kakvih je bilo par na ovogodišnjem Motovunu. Sve skupa djeluje prilično neprirodno i nezgrapno. Umjesto da napravi jako dobar film, Cvitkovič je napravio film koji će se vjerojatno dosta pamtiti, ali ne kao potpuno uspjelo ostvarenje. Narativna konzistentnost ipak nešto znači, a Česi i Rusi oduvijek teško idu zajedno. Trubački orkestar iz filma koji svira pjesme poput 'I WIll Survive' ili 'Sex Bomb' u dragačevačkom stilu, kasnije je i nastupio u SC-u. Drugi večernji termin počeo je dosta dobrim kratkometražnim filmom 'Hibernation'. Nakon toga išao je belgijski film 'Ledenjak' koji je oduševio idejom i pomaknutom suzdržanom atmosferom u prvih dvadesetak minuta, da bi onda izgledao sve gore i na kraju se pretvorio u stvarno lošu karikaturu. Ne znam kako je ovaj film ušao u selekciju (iako izgleda da ga je publika sasvim solidno prihvatila), a sigurno bi bolje funkcionirao kao kratkometražni. O ostalom možda sutra, za kraj još samo kako su za festivalsku špicu imali dosta dobru ideju sa 'Krstaricom Potemkin', ali je svejedno ispala jedna od lošijih koje sam ikad vidio (negdje u rangu sa špicom Libertas FF u Dubrovniku). Dalje, ove godine nema više one pomalo iritantno nadobudne tete koja je prošle godine simultano prevodila, ali je tu onaj smiješni lik koji uvijek prevodi na Motovunu. Njegov je stil autoritativan pristup i naglasak pa makar pričao gluposti. izvještaj broj 1 je by lukša, izvještaj broj 2 by gabe. to ti je kad se ne dogovorimo precizno tko će do kad što napisati:) ***17:00 A1 Dokumentarci*** 'Dimmer' - 13' 7.6/10 (uvijek mi bude jako divno, dirljivo i eye+mind opening dobiti uvid u neki svijet u koji nemam pristupa. ovdje se radi o slijepim dečkima koji imaju problema sa policijom zbog vožnje po žitu, pušenja trave i sličnih sitnica. ono što je mene fasciniralo je kako oni voze bicikl, odnosno kako jedan drugoga voze na biciklu po svom buffalo, new york gradu.) Fatih Akin 'Prelazeći most: zvuk Istanbula' 9.5/10 (ne znam uopće zašto filmu ne bi dala čistu desetku. fatih je meni car. glazba, glazbenici u filmu, ekipa, kamera, montaža, priča, humor... ne znam što mi je bolje od čega. zakon.) ***20:00 otvaranje*** Prošla je ona debela gusta fina SC mačka po pozornici za vrijeme otvaranja (uz gromoglasan pljesak), pomoćnik ministra kulture samo što nije zažvalio matića, bandić je proglasio festival otvorenim, onaj smiješni lik što prevodi na engleski i dalje je kao pao s marsa sa svojim gafovima 'Butterflies', 12' 5/10 ja to nekako ne mogu nikako popušiti. ti neki filmovi u kojima je djeličak nekog događaja i u kojem su stvari nedorečene. Taj neki žanr koji treba prenijeti samo taj jedan osjećaj. Meni je prenio zbunjeno-zgrčen osjećaj. odgrobadogroba 103' 7/10 dobar, možda ga je još trebalo peglati. mali je bad što iz češke komedije (ima stvarno odličnih fora) se film prebaci u grčku tragediju. mene se jako dojmila ta neka spiritualna nota koju sam hvatala po filmu i salingerov citat na početku koji je to nagovijestio: "I was six when I saw that everything was God, and my hair stood up, and all. It was on a Sunday, I remember. My sister was a tiny child then, and she was drinking her milk, and all of a sudden I saw that she was God and the milk was God. I mean, all she was doing was pouring God into God, if you know what I mean." Ja sam nekako zadovoljna ovim filmom. Iako na kraju možda ispada da mu je prvi film, kruh i mleko, jači. ***22:30 zajednički nazivnik 'opičeni filmovi'*** Zimski san / Hibernation 15' 7.4/10 (maštovito, lijepo) Ledenjak / 83' 6.4/10 (prvih pola sata filma bilo je fenomenalno. jako svježe, drugačije, krasno, jako smiješno. simetrični slapstick u krasnim bojama. već sam bila postala jako uzbuđena mišlju kako bi ovo mogao biti totalni hit. a onda na kraju nisam vjerovala da film traje 83', činilo se kao da je trajao 120. šteta što film nije mogao održati taj prvotni nivo, tad bi ocjena bila vjerojatno 9) ***00:00 afterparty*** nakon ponoći su svirači iz odgrobadogroba odsvirali veselicu (limena glazba koja svira wmca, sexbomb, i will survive i slično. skakutajuće.) u cepelin zoni (što god to bilo) u &td-u izvrstan, strašno dobar, sve naj (i simpatičan) dj. i zgodno plesajuće cure. |
|
'Dimmer' u predselekciji za dokumentarnog Oscara. Jan Cvitkovič proglašen najboljim redateljem na Warsaw Film Festivalu. Prvi dokumentarac Fatiha Akina na ZFF-u. III. ZAGREB FILM FESTIVAL otvara svoj filmski program danas, 17.10. u 17.00 sati - dokumentarnim filmovima, i to ne bilo kakvim! Naime, dokumentarac 'Dimmer' Talmagea Cooleyja ušao je u predselekciju među 8 kratkih dokumentaraca od kojih će najviše njih 5 biti nominirani za nagradu Oscar. Tko je među 5 saznat ćemo krajem siječnja iduće godine, a o pobjedniku u ožujku... Dobra vijest je da će projekciji prisustvovati i sam redatelj kojega je jedan od najutjecajnijih svjetskih filmskih tjednika 'Screen international' (ista ekipa piše i ScreenDaily na netu, blogerska opaska:) uvrstio među 10 mladih autora na koje treba računati, a magazin 'Res' među najinovativnije filmske talente. 'Dimmer' govori o bandi slijepih tinejđera iz Buffala. Mike je slijep od rođenja dok je Joey oslijepio kao dijete od očeva udarca. Osim nepodopština, kroz film se provlači emotivno-agresivni odnos Mikea i njegove djevojke Terese. Sve je nadopunjeno muzikom poznatog benda Interpol, a zanimljivo je da je cijeli film snimljen s nešto više od 1000 USD. Drugi dokumentarac u programu je 'Prelazeći most: zvuk Istanbula', debi već razvikanog i nagrađivanog Fatiha Akina, dobitnika 'Felixa' za najbolji europski film i 'Zlatnog medvjeda' u Berlinu 2004. godine za igrani film 'Glavom kroz zid' koji je igrao i u našoj distribuciji. Ovaj put bit će prikazan njegov prvi dokumentarac za kojeg poznavaoci njegovog lika i djela kažu da se samo čekao trenutak kad će ga snimiti. Ovom je mladom redatelju tek 32 godine, no svoj filmski talent potvrđuje još od svog prvog kratkog filma, snimljenog prije 10 godina. U filmu 'Prelazeći most: Zvuk Istanbula' Akin prati tursku glazbenu scenu, od tradicionalnih do modernih izvođača, no upravo zbog strasti, bez obzira na stil, koja ove ljude veže, Akin ih naziva – muzičarima novog milenija! Samo da zapaprimo, Jan Cvitkovič, redatelj hvaljenog slovenskog filma 'Odgrobadogroba' dolazi s još jednom nagradom – 'CentEast'. Najboljim su ga proglasili akreditirani ljudi iz filmske industrije i to na (sinoć završenom, blogerska opaska:) Warsaw International Film Festivalu. Na tom istom festivalu Grand prix osvojio je hrvatski film 'Oprosti za kung fu', Ognjena Sviličića, člana žirija za program 'Kockice'. (bila je ovo obavijest za medije koju su nam poslali zff-ovci, sa samo za vas dodanim linkovima) |
|
igrani, 87min r. Mohsen Amiryoussefi Iran Iako je nakon nagle ekspanzije '90ih trend pozivanja na iranski film možda pomalo i prošao (pretpostavljam da je pažnja festivalske publike trenutno više usmjerena prema npr. korejskom filmu), još uvijek praktički ne postoji ozbiljniji filmski festival na kojem Iran ne bi bio predstavljen barem jednim filmskim ostvarenjem. Tako na zff-u ove godine možemo vidjeti debitantski dugometražni film Mohsena Amiryoussefia. Poznato je kako se vitalnoj iranskoj kinematografiji u zadnjih petnaestak godina dogodio nevjerojatan procvat. Briljantni autori poput Abbasa Kiarostamia i Mohsena Makhmalbafa snimali su varljivo jednostavne filmove kojima su iscrtavali svoju duboko humanističku filozofiju i izazivali filmske konvencije. Njihova ostvarenja često su se povezivala s poetikom talijanskog neorealizma, no čini se da je takva usporedba tek djelomično opravdana i prikazuje samo jedan od aspekata iranske kinematografije. Istina je da Iranci u svojim filmovima koriste gotovo isključivo naturščike, stvarne ljude koji glume sebe, i da je u njihovim filmovima gotovo nemoguće jasno odrediti granicu između prikaza stvarnog života i filmske priče ili između improvizacije i napisanog scenarija (odnosno slučajnosti i kontrolirane situacije). No najbriljantnija ostvarenja iranskog filma izrazito su modernistički intonirana. Trend vezivanja iranskog filma sa prikazom siromašnog ruralnog područja u kojem izgubljena djeca obično nešto traže možda je počeo sam Kiarostami, kada je shvatio da takvi filmovi lakše dobivaju odobrenje cenzora u strogoj islamističkoj državi i da se u njime mogu metaforički dotaknuti neka zabranjena politička i društvena pitanja (inače, Kiarostami je počeo kao redatelj kratkih propagandnih filmova za djecu, produciranih od strane državne organizacije sa zastrašujuće orvelijanskim imenom Centar za intelektualni razvoj djece i mladeži). Postala je to formula koje se gotovo uvijek drže oni malo manje talentirani redatelji, poput Majid Majidija čiji je prekrasni crowd pleaser 'Djeca raja' jedini iranski film nominiran za Oscara (nedavno je prikazan na novoj ili rtl-u u stvarno poštenom terminu za film koji funkcionira i kao dječji; bio je na programu oko 2 ujutro). Kiarostami i Makhmalbaf, dvije izrazito jake autorske figure, za to vrijeme snimaju i filmski hrabrija, eksperimentalnija ostvarenja, prvi filmove poput 'Close-Up' (27.10. na programu u Kino klubu Zagreb), 'Taste of Cherry' (film kojeg je isticao i Godard), 'Through the Olive Trees' (Zlatna Palma u Cannesu) ili 'Wind Will Carry Us' (Zlatni Lav u Veneciji), a drugi 'Gabbeh', 'Moment of Innocence' i 'The Silence'. Makhmalbaf je inače u mladosti bio pripadnik militantne terorističke grupe koja se borila protiv Šahova režima. U sedamnaestoj godini osuđen je na smrt nakon što je nožem napao policajca. Zbog mladosti kazna mu je promijenjena tako da je oslobođen nakon pet godina zatvora, u osvit Islamske revolucije 1979. Od vjerskog fundamentalista Makhmalbaf je postao umjetnik i reformist. Cijeli ovaj događaj briljantno je prikazan u meta-filmskom ostvarenju 'Moment of Innocence' u kojem se autor nakon više od 20 godina susreće sa policajcem kojeg je napao (pravim policajcem, stvarno nevjerojatnim likom), s njime bira glumce koji će ih glumiti i snima incident iz dvije perspektive. I ovaj je film, poput većine iranskih, sniman gotovo isključivo u eksterijeru, uglavnom zbog strogih cenzorskih restriktivnih pravila o prikazivanju žena u kućnom okruženju. Makhmalbaf je pokrenuo i pravi obiteljski obrt pa smo tako kod nas imali prilike vidjeti i dva filma njegove kćeri Samire, 'The Apple' (autorica je imala nepunih 18 kad je napravila ovaj jako dojmljiv film) i 'Blackboards' (Nagrada žirija u Cannesu), a na prošlom zff-u i supruge Marziyeh Meshkini, 'Stray Dogs', film klasičnije naslonjen na talijanski neorealizam (uz izravno pozivanje i citiranje De Sicinih 'Kradljivaca bicikli') koji pokazuje kako je onaj navedeni standardni koncept ipak doveo do malog 'zamora materijala'. E sad, ovoj grupi iranskih autora koji redovito i uspješno sudjeluju na svjetskim festivalima (dok kod kuće u zadnje vrijeme, kad je čak i iransko tržište inficirano jeftinim piratskim kopijama holivudskih hitova, baš i nisu nešto pretjerano gledani), svojim debitantskim ostvarenjem pridružuje se i Mohsen Amiryoussefi. Film je navodno samo dva puta prikazan u Iranu, a već je na festivalu u Cannesu dobio Posebno priznanje i Zlatnu kameru za najboljeg debitanta. Radi se o crnoj komediji snimljenoj, poput mnogih iranskih filmova, u pseudo-dokumentarnom stilu. Film se bavi skupinom ljudi koja u nekom ruralnom mjestu upravlja iranskom verzijom 'pogrebnog poduzeća'. Mrtve prije pokapanja treba oprati, što već zadnjih četrdesetak godina čini glavni lik filma, Abbas Esfandiar (poput već spomenutog Makhmalbafova policajca, lik nevjerojatne fizionomije i strahovite suzdržane ekspresivnosti). Esfandiar, ne baš najugodniji insan na svijetu, ima troje pomoćnika; čangrizavog starijeg čovjeka koji kopa grobove, mlađeg i neodgovornog koji spaljuje odjeću pokojnika, i udovicu imenom Delbar, zaduženu za pranje pokojnica. Zaradu od svog malog poduzeća Esfandiar dijeli, po mišljenju zaposlenika, nepravedno. Dio naravno odlazi i lokalnoj vjerskoj instituciji, a zanimljivo vjerskog vođu zajednice može se vidjeti samo kako prima novac ili doslovno sjedi u njemu. U filmu postoji i fantastičan element, crno-bijeli tv na kojem Esfandiar vidi moguću budućnost ili čuje mišljenje drugih ljudi o sebi, razgovara sa kolegama pogrebnicima iz većih sredina i raspravlje o raznim povjesnim varijantama ophođenja s mrtvima (od postupaka drevnih Egipćana do Pol Potovih masovnih grobnica). Saznaje i da postoji mogućnost kako Azrael, anđeo smrti kojeg je dosad uvijek smatrao prijateljem, dolazi po njega. Esfandiar dalje pokušava izgladiti odnose sa svojim zaposlenicima kako bi zaradio oprost i vječni život, a pokušat će i prevariti Azraela. Iako se ne može mjeriti sa najpoznatijim ostvarenjima iranske kinematografije, ova satira (očito snimljena bez imalo novac) itekako ima svog šarma. Par fenomenalnih scena (od kojih se ističe ona u kojoj Esfandiar uči mladog pomoćnika kako prati leš), odlični likovi i iskrenost priče nadoknađuju nedostatke pomalo zbrkane i nerazumljive strukture (podjela na kratke epizode od kojih neke djeluju prilično promašeno). Zanimljivo, redatelj Amiryoussefi je prije radio kao matematičar, što Esfandiarove observacije o brojevima ('5' je opisan kao trudna žena, '9' kao čovjek s velikom glavom) stavlja u novi kontekst. Zastrašujuće je kako lako iranski autori snimaju izrazito životne priče, kako se ne boje kontemplativnih kadrova ili kako nehajno dodiruju brojne teme bez da inzistiraju na odgovorima (što je ili postalo rijetka pojava u modernom filmu ili se čini potpuno programatski kao npr. u zadnjim filmovima Gusa van Santa). Iako se hype malo primirio, čekamo kamo će nas dalje odvesti iranski film. 'Gorki san' je na programu u srijedu 19.10. u dva termina, u 9:00 i 20:00 u SC kinu. |
|
kratki igrani r. Elmir Jukić Bosna i Hercegovina Ovaj kratki film na prilično dojmljiv način prikazuje tragediju rata u Bosni. Striktno podijelivši svoj film u tri čina, autor u prvom dijelu, koji se događa neposredno pred eskalaciju međuetničkog sukoba, prikazuje proslavu Bajrama u maloj bošnjačkoj zajednici. Mladi derviš po prvi put predvodi blagdansko slavlje. Dva srpska brata zadužena su za razglas, uz koji domaćinima uvaljuju i kemijski wc. Stariji od njih, tipičan balkanski petljanac, svečano daje obećanje kako 'dok je on tu, nikome neće pasti dlaka s glave'. Polaroidom je slikana fotografija koja povezuje ostatak radnje. Što se događa u drugom dijelu filma lako je pretpostaviti, ali silovitost i okrutnost daljnjih događanja uistinu izazivaju nelagodu. Svakako se, usprkos nekim sitnim zamjerka (dvojbenom izboru glazbe ili sad već u bosanskom filmu standardnom dosjetkom sa nerazumijevanjem engleskog jezika), radi o prilično uspjelom kratkom film (možda boljem od prethodnog poznatog i razvikanog bosanskog kratkog filma sa ratnom tematikom, '10 minuta' Ahmeda Imamovića, nagrađenog prije dvije godine i u Motovunu i u Sarajevu). Glumačka ekipa uglavnom je poznata iz Žaličinog filma 'Gori vatra'. 'Ram za sliku moje domovine' premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2005., gdje je i osvojio neke nagrade (Specijalno priznanje za mlade bosanske autore). Film je na programu u utorak 18.10. u dva termina, u 11:00 i 22:30 u SC kinu, prije dugometražnog filma Mirande July 'Ti i ja i svi koje znamo'. |
|
dokumentarni, 78min r. Aleksandar Manić Republika Češka, SiCG U ovom simpatičnom dugometražnom dokumentarcu, redatelj i scenarist Aleksandar Manić brižno ocrtava jedan zatvoreni mikrosvemir živopisnih likova i suludih običaja. Maleno makedonsko mjesto Šutka, poznato i kao 'Sretna Dolina', najveći je i neslužbeno glavni grad Roma. U Šutki je najvažnije biti šampion (čega, nije bitno). Organiziraju se tu boks mečevi i borbe pretreniranih gusaka, traži najbolji pjevač ili najbolji mesar, najvitalniji starac ili čovjek s najviše odijela. Jedno od bitnijih natjecanja je ono u turskoj glazbi (i to ne u sviranju, nego u puštanju glazbe, pri čemu se najviša ocijena dobiva ako natjecatelj uspije rasplakati publiku). Ne radi se u filmu pritom o nekoj ozbiljnijoj analizi ciganske kulture, već o simpatičnom nizanju sve nevjerojatnijih likova, društvenih običaja i prizora svakodnevnice u Šutki. Kroz kombinaciju raznih tehnika snimanja i prikladno afektiranu naraciju Dr. Kolje, 'najboljeg pecaroša u Šutki', poznatog već iz filma 'Crna mačka beli mačor' Emira Kusturice, autor postiže bajkovit, gotovo mitološki efekt. Odabrani pristup, usprkos ponekoj natruhi isforsiranog sarkazma neprimjerenog materijalu, prikazuje mjesto kao izgubljeni felinijevski svijet, a njegove stanovnike kao uglavnom simpatične pojave koji funkcioniraju po nama gotovo neshatljivim društvenim kodovima (od fascinantne predanosti luckastim natjecanjima pa do staračke opsjednutosti vitalnošću). Pomaknutosti filma i ludizmu cjeline pridonosi i glazba, kombinacija ciganskih napjeva, turskog folka i Rotinih soundtracka Felllinijevih filmova. Jedna od zanimljivijih crtica je ona o najpopularnijem pjevaču iz Šutke, u kojoj se on vraća svom starom tektopiscu koji riječi pjesama navodno prima direktno od Boga, ili u kojoj iznosi svoje razumijevanje za piratski zanat ('Jest da gubim dosta novaca, ali moraju ljudi od nečega živjet'). Ukratko, riječ je o simpatičnom, fino režiranom i montiranom dokumentarnom mozaiku u produkciji Cabiria Filma (vjerojatno je i kuća dobila ime po Fellinijevoj Cabirii, liku koji, poput stvarnih ljudi iz Šutke, usprkos svemu zadržava svoj beskrajno vedar pogled na život). Riječima Dr. Kolje: 'Šampion možeš biti samo u Šutki.' Film je na programu u utorak, 18.10. u 17h. |
|
Neke filmove smo već vidjeli, tako da će par recenzija biti dostupno i prije početka festivala. |
| listopad, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv