Najugodnije iznenađenje zff-a je stvarno odlična selekcija kratkometražnih filmova. Uvijek mi se čini da tom dijelu konkurencije ovakvi festivali baš ne posvećuju previše pažnje (dva, tri filma odskaču kvalitetom, a ostali popunjavaju program), međutim ove godine zff i na tom frontu izgleda dobro. Danas su prikazani 'Ram za moju domovinu' (recenziran malo niže na stranici) i irski 'Sve u ovoj zemlji mora...' (jako dobar film kojeg smo imali i u konkurenciji na TaborFF-u). Sutra je na programu i 'U mraku', frankofonska koprodukcija koja je također već prikazana na Taboru i po izboru žirija bila među tri najbolja filma festivala (na kraju je Grand Prix otišao u Singapur, a 'U mraku' je dobio utješnu nagradu za najbolji igrani film). Odličan film, šteta što se autori nisu odvažili krenuti u dugometražan film po istoj priči i sa istim glumcima, vjerujem da bi bilo još bolje. Da ne bude sve tako dobro, sutra na programu visoke dosadašnje standarde ruši izraelski film 'Cvrčci' koji na Taboru nije prošao selekciju. Osrednji film sa bezveznom osnovnom premisom, o tome više sutra.
Od dugometražnih filmova u glavnom programu danas su prikazana dva koja su na ovogodišnjem Cannesu podijelila Camera d'Or (nagradu za najboljeg debitanta). Riječ je o dva stilski potpuno različita filma, 'Napuštenoj zemlji' iz Šri Lanke i filmu američke konceptualne umjetnice Mirande July 'Ti i ja i svi koje znamo'. Prvi je solidan, krasno snimljen film sporijeg tempa oslobođen narativnosti. Distancirano govori o ljudima iz Šri Lanke koje su godine građanskog rata otuđile od ikakve čovječnosti. Drugi je tipična američka nezavisna produkcija sundance tipa. Neposredno govori o ljudima koje su godine života u zapadnoj civilizaciji otuđile od normalne komunikacije. Film ovakve indie provenijencije redovito je napučen disfunkcionalnim likovima, međugeneracijskim nesporazumima i seksualnim devijacijama, a ovdje je prilično intrigantno zahvaćena i tema dječje (i ranoadolescentske) seksualnosti. Redateljica pokazuje podjednako i puno razumijevanje i za ženske i za muške likove. Radnja se vrti oko Christine Jesperson (prekrasno je glumi sama redateljica) koja radi kao vozačica starijih osoba, a želi uspjeti kao konceptualna umjetnica, i Richarda Swerseya, oca dva maloljetna sina (koji u filmu odrastaju na neobične načine), ostavljenog prodavača cipela čije je samopouzdanje na razini onog Al Bundya (taj čovjek je stvarno monopolizirao profesiju prodavača cipela). U ovakvim filmovima dosta je bitna samokritičnost i zrelost autora. Teško je balansirat na granici preforsiranih dijaloga, pozerske indie patetike i iritirajućeg smartass svjetonazora. Film koji je prošle godine van konkurencije prikazan na zff-u (a uspješno je prošao i na Sundanceu) 'Garden State' Zacha Braffa, također je prvo beskrajno šarmantan indie film. U zadnjoj četvrtini pada zbog problematičnih i stereotipnih rješenja, ali i zbog određenog straha od praznine koji se javlja u ovakvim filmovima. Prateći odmah na početku visoko postavljene standarde u prikazivanju neuobičajenog, autori pokušavaju svaku iduću epizodicu načiniti još bizarnijom, nagurati u film još neobičnih ideja i observacija, što postane važnije od suvislog vođenja likova do kraja priče. Miranda July uglavnom je zadržala kontrolu, uz tek malo pozerskog dociranja. I Spiritualized naravno. Dosad najbolji dugometražni film festivala, favorit bar za nagradu publike. Nadam se da će July stvarno izrasti u novi glas američkog nezavisnog filma. Simpatična i originalna je i mala posveta Felliniju, sve cipele u filmu su američki broj 8 1/2.
Post je objavljen 19.10.2005. u 05:24 sati.