|
igrani, 87min r. Mohsen Amiryoussefi Iran Iako je nakon nagle ekspanzije '90ih trend pozivanja na iranski film možda pomalo i prošao (pretpostavljam da je pažnja festivalske publike trenutno više usmjerena prema npr. korejskom filmu), još uvijek praktički ne postoji ozbiljniji filmski festival na kojem Iran ne bi bio predstavljen barem jednim filmskim ostvarenjem. Tako na zff-u ove godine možemo vidjeti debitantski dugometražni film Mohsena Amiryoussefia. Poznato je kako se vitalnoj iranskoj kinematografiji u zadnjih petnaestak godina dogodio nevjerojatan procvat. Briljantni autori poput Abbasa Kiarostamia i Mohsena Makhmalbafa snimali su varljivo jednostavne filmove kojima su iscrtavali svoju duboko humanističku filozofiju i izazivali filmske konvencije. Njihova ostvarenja često su se povezivala s poetikom talijanskog neorealizma, no čini se da je takva usporedba tek djelomično opravdana i prikazuje samo jedan od aspekata iranske kinematografije. Istina je da Iranci u svojim filmovima koriste gotovo isključivo naturščike, stvarne ljude koji glume sebe, i da je u njihovim filmovima gotovo nemoguće jasno odrediti granicu između prikaza stvarnog života i filmske priče ili između improvizacije i napisanog scenarija (odnosno slučajnosti i kontrolirane situacije). No najbriljantnija ostvarenja iranskog filma izrazito su modernistički intonirana. Trend vezivanja iranskog filma sa prikazom siromašnog ruralnog područja u kojem izgubljena djeca obično nešto traže možda je počeo sam Kiarostami, kada je shvatio da takvi filmovi lakše dobivaju odobrenje cenzora u strogoj islamističkoj državi i da se u njime mogu metaforički dotaknuti neka zabranjena politička i društvena pitanja (inače, Kiarostami je počeo kao redatelj kratkih propagandnih filmova za djecu, produciranih od strane državne organizacije sa zastrašujuće orvelijanskim imenom Centar za intelektualni razvoj djece i mladeži). Postala je to formula koje se gotovo uvijek drže oni malo manje talentirani redatelji, poput Majid Majidija čiji je prekrasni crowd pleaser 'Djeca raja' jedini iranski film nominiran za Oscara (nedavno je prikazan na novoj ili rtl-u u stvarno poštenom terminu za film koji funkcionira i kao dječji; bio je na programu oko 2 ujutro). Kiarostami i Makhmalbaf, dvije izrazito jake autorske figure, za to vrijeme snimaju i filmski hrabrija, eksperimentalnija ostvarenja, prvi filmove poput 'Close-Up' (27.10. na programu u Kino klubu Zagreb), 'Taste of Cherry' (film kojeg je isticao i Godard), 'Through the Olive Trees' (Zlatna Palma u Cannesu) ili 'Wind Will Carry Us' (Zlatni Lav u Veneciji), a drugi 'Gabbeh', 'Moment of Innocence' i 'The Silence'. Makhmalbaf je inače u mladosti bio pripadnik militantne terorističke grupe koja se borila protiv Šahova režima. U sedamnaestoj godini osuđen je na smrt nakon što je nožem napao policajca. Zbog mladosti kazna mu je promijenjena tako da je oslobođen nakon pet godina zatvora, u osvit Islamske revolucije 1979. Od vjerskog fundamentalista Makhmalbaf je postao umjetnik i reformist. Cijeli ovaj događaj briljantno je prikazan u meta-filmskom ostvarenju 'Moment of Innocence' u kojem se autor nakon više od 20 godina susreće sa policajcem kojeg je napao (pravim policajcem, stvarno nevjerojatnim likom), s njime bira glumce koji će ih glumiti i snima incident iz dvije perspektive. I ovaj je film, poput većine iranskih, sniman gotovo isključivo u eksterijeru, uglavnom zbog strogih cenzorskih restriktivnih pravila o prikazivanju žena u kućnom okruženju. Makhmalbaf je pokrenuo i pravi obiteljski obrt pa smo tako kod nas imali prilike vidjeti i dva filma njegove kćeri Samire, 'The Apple' (autorica je imala nepunih 18 kad je napravila ovaj jako dojmljiv film) i 'Blackboards' (Nagrada žirija u Cannesu), a na prošlom zff-u i supruge Marziyeh Meshkini, 'Stray Dogs', film klasičnije naslonjen na talijanski neorealizam (uz izravno pozivanje i citiranje De Sicinih 'Kradljivaca bicikli') koji pokazuje kako je onaj navedeni standardni koncept ipak doveo do malog 'zamora materijala'. E sad, ovoj grupi iranskih autora koji redovito i uspješno sudjeluju na svjetskim festivalima (dok kod kuće u zadnje vrijeme, kad je čak i iransko tržište inficirano jeftinim piratskim kopijama holivudskih hitova, baš i nisu nešto pretjerano gledani), svojim debitantskim ostvarenjem pridružuje se i Mohsen Amiryoussefi. Film je navodno samo dva puta prikazan u Iranu, a već je na festivalu u Cannesu dobio Posebno priznanje i Zlatnu kameru za najboljeg debitanta. Radi se o crnoj komediji snimljenoj, poput mnogih iranskih filmova, u pseudo-dokumentarnom stilu. Film se bavi skupinom ljudi koja u nekom ruralnom mjestu upravlja iranskom verzijom 'pogrebnog poduzeća'. Mrtve prije pokapanja treba oprati, što već zadnjih četrdesetak godina čini glavni lik filma, Abbas Esfandiar (poput već spomenutog Makhmalbafova policajca, lik nevjerojatne fizionomije i strahovite suzdržane ekspresivnosti). Esfandiar, ne baš najugodniji insan na svijetu, ima troje pomoćnika; čangrizavog starijeg čovjeka koji kopa grobove, mlađeg i neodgovornog koji spaljuje odjeću pokojnika, i udovicu imenom Delbar, zaduženu za pranje pokojnica. Zaradu od svog malog poduzeća Esfandiar dijeli, po mišljenju zaposlenika, nepravedno. Dio naravno odlazi i lokalnoj vjerskoj instituciji, a zanimljivo vjerskog vođu zajednice može se vidjeti samo kako prima novac ili doslovno sjedi u njemu. U filmu postoji i fantastičan element, crno-bijeli tv na kojem Esfandiar vidi moguću budućnost ili čuje mišljenje drugih ljudi o sebi, razgovara sa kolegama pogrebnicima iz većih sredina i raspravlje o raznim povjesnim varijantama ophođenja s mrtvima (od postupaka drevnih Egipćana do Pol Potovih masovnih grobnica). Saznaje i da postoji mogućnost kako Azrael, anđeo smrti kojeg je dosad uvijek smatrao prijateljem, dolazi po njega. Esfandiar dalje pokušava izgladiti odnose sa svojim zaposlenicima kako bi zaradio oprost i vječni život, a pokušat će i prevariti Azraela. Iako se ne može mjeriti sa najpoznatijim ostvarenjima iranske kinematografije, ova satira (očito snimljena bez imalo novac) itekako ima svog šarma. Par fenomenalnih scena (od kojih se ističe ona u kojoj Esfandiar uči mladog pomoćnika kako prati leš), odlični likovi i iskrenost priče nadoknađuju nedostatke pomalo zbrkane i nerazumljive strukture (podjela na kratke epizode od kojih neke djeluju prilično promašeno). Zanimljivo, redatelj Amiryoussefi je prije radio kao matematičar, što Esfandiarove observacije o brojevima ('5' je opisan kao trudna žena, '9' kao čovjek s velikom glavom) stavlja u novi kontekst. Zastrašujuće je kako lako iranski autori snimaju izrazito životne priče, kako se ne boje kontemplativnih kadrova ili kako nehajno dodiruju brojne teme bez da inzistiraju na odgovorima (što je ili postalo rijetka pojava u modernom filmu ili se čini potpuno programatski kao npr. u zadnjim filmovima Gusa van Santa). Iako se hype malo primirio, čekamo kamo će nas dalje odvesti iranski film. 'Gorki san' je na programu u srijedu 19.10. u dva termina, u 9:00 i 20:00 u SC kinu. |
| listopad, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv