|
Umro mi je otac. U glavi ne mogu da definisem kada je tacno umro jer je vremensa razlika nezgodna. Bio je dvadeset i prvi travanj u New Yorku, ali dvadeset i drugi u mom rodnom gradu. Saznala sam par sati nakon sto je umro. Prije toga sam se kresala (vidi prethodni post). Sex je bio dobar. Sad, kad sam se vratila u NYC (konacno!) kajem se sto sam posla na sprovod. Dosla je gomila ljudi i cini se da niko nije imao lijepu rijec za njega. Avionom sam stigla do Zagreba, tamo me cekao stari prijatelj koji me nije prepoznao kada me vidio, rekao mi je da mu je zao zbog mog oca i da je bio dobar covjek. Potom me prijatelj prebacio do kuce. Majka nije znala da cu doci. Vrata su bila otkljucana. Usla sam tiho, poput lopova i usunjala se u kuhinju. Ona je tamo pravila neke kifle i nije bila svjesna mog prisustva. "Mama," prosaputah. Ona se okrenula i nije nista rekla. Gledala me je dugo, gledala me svojom sijedom kosom, gledala me svojim krvavim ocima, gledala me izmucenim tijelom, gledala me je, a u tom pogledu nije bilo ama bas niceg. "Dosla si," rekla je konacno. Onda smo se zagrlile. Tata je bio doista lijep les. Sa pivskim stomakom i brkovima, nije se nimalo promijenio od dana kad sam ga posljednji put vidjela, osim, naravno, sto je tada bio ziv. Sada nije, ali to se nije puno primjecivalo. Ovdje prica mora malo da se zamrzne. Naime, voljela bih da mogu da vam kazem da mi je bilo zao sto je umro, da mi je bilo tesko, da sam plakala, da sam jecala, da sam vristala njegovo ime, da sam mu poljubila ruku. Niceg od toga nije bilo. Osjecala sam se samo prazno i smireno. Dok sam ga gledala samo sam cekala kada ce da ustane i da pocne da vice na mene i da se svadja sa mnom. Ali on je lezao i prvi put sam se osjecala superiorno kad je on u pitanju. Pricala sam o ovome sa svojim psihoterapeutom. On kaze da imam iskrivljenu sliku o smrti. Sljedeca osoba koju sam srela je bila sestra. Ona je vrisnula kad me vidjela, bacila mi se u zagrljaj i smijala se sa mnom i ljubila me i grlila dok je nas mrtvi otac bezlicno i banalno lezao pored nas. "Dosla si, dosla!! Znala sam da ce se nesto lijepo desiti cim je ovaj gmizavac umro!" "Zaboga pokazi malo postovanja prema mrtvom..." "...Ocu? Daj, bio je sve samo ne otac. Kakav je New York?" "Fantastican..." Kasnije sam, poslije sprovoda, otisla u setnju. Sve je bilo drugacije. Stare kuce su zamijenjene staklenim gradjevinama. Ulicni prodavci su porasli u moderne supermarkete. Olinjali butici su postali ducani firmirane garderobe. Djeca su imala mobtele, psovala su i oblacila se... kao ja. Sjela sam na neku klupu, zapalila cigaretu i posmatrala svijet oko tebe. Iz razmisljanja me trgao mobtel. Advokat je zvao na citanje testamenta. Matori skot mi je ostavio 1600 eura da mi, kako sam kaze, pokrije putne troskove. Kako pazljivo, pogotovo ako uzmemo u obzir da je sav ostali novac iz banke kao i dva imanja ostavio nekoj djevojci koju sam tada vidjela prvi put. Toliko o "dobrom ocu". Majka mi je kasnije rekla da je umro pricajuci nesto o tome kako smo ga svi pokrali. Nije plakala za njim. Par dana kasnije sam opet bila na Zagrebackom aerodromu. Otisla sam u dio za pusace, zapalila cigaretu i gorko zaplakala. Onda sam cula stjuardesu koja je pozivala putnike da udju u avion. Moj mrtvi otac se zajedljivo nasmijao iz zemlje koja ga je zauvjek progutala. Nije vidio kako sam kasnije, krisom, izvukla njegovu sliku iz novcanika i dugo, dugo je gledala dok je avion prelazio preko okeana. |