Bila je to zanimljiva borba,
dobra kao da je nekoć imala smisao
pa je i sada, prerastajući u način kretanja,
u susret kojim se izgovara željeni sudar,
objašnjavala ova izmišljena dvoumljenja.
Nije se tu moglo ništa, vidiš,
nikakva uzmicanja ne bi donijela oseku,
ništa u našim udovima nije ju tražilo.
A opet, negdje unutar signala za početak
(ili kronologija diktira isključivo predahe,
ne znam), ostala sam jednako oštra
u neumoljivoj mekoći strategije.
Ubrizgavajući ti duboko iznutra
još jednu poklonjenu prednost,
zarila sam kandže. Još jednom.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.