Riješili smo da priroda uđe u nas
i da će pritom ponijeti sve što joj treba,
zauzdati se namjerom u našim zglobovima,
skrenuti brzace prema usklađenim preponama
i kao nakašljati se nespretno
kada se stropošta niz ove prste
i uglavi u koljena.
Riješili smo da će joj vidokrug biti označen glasom,
tvoje oči i moje, zatim krugovi i dah,
da će se oblaci u njemu konačno zgusnuti i objasniti nam
kako se zelenilo nježno rastapa u svjetlost,
a sve zato da bi iznova ušla u zemlju, u kamen,
u mirno.
Riješili smo tu vodenu jednadžbu kretanja
pa ona sada iznova širi svoj tok i raste,
uzimajući kao dodatak
tek onaj prstohvat naše blizine, dodir.
Sol za svoje more.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.