ali o tebi bih ponovno
kao da i nisam prestala, kao da si me
i odsutan podsjećao
na ovaj naš unaprijed izgubljen
marš protiv svijeta,
na i izgubljen i zametnut otpor na koji smo osuđeni,
kojemu ionako ne možemo umaći.
i kao da si ti takav
bolje od mene znao
da smo mi ovakvi ionako posvuda suvišni,
da će nam se u konačnici
tek ravnodušno nasmijati
nastavljajući svoj pravocrtan hod
kao da nas nikada tu
i nije bilo.
na to si me onda trebao upozoriti,
to si mi
trebao napisati.