Bila bi to priča o navikavanju na lijepo. Priča, kao i stvarnost,
da je iole ispisiva.
Takav neki ničim izazvan, ukraden kadar
i takvo jutarnje sada.
I bio bi to čovjek kojemu je netko trebao pisati priče (ukoliko još nije),
mekane poput buđenja u koja se ušuljao
ili pukotina kroz koje me promatrao
(drugačiju od svega što prepoznajem kao prohodno,
drugačiji od onoga čega se sve teže sjećam).
I mora da sam u pozadini tih sati bila sretna
jer nisam razmišljala mislim li o sreći ili, pak,
samo o tim rukama što se mirno kreću polumrakom,
(ili je to zapravo jedna te ista stvar);
misao bi pritom ionako boravila u priči koju bi mu netko
trebao napisati, onoj koja bi, kao i sadašnjost,
bila ispisiva još samo retrospektivno,
satima u kojima se odajemo nježnoj rekonstrukciji.
Dan je bio jednako skriven i sunčan,
jesen ga je obnavljala zaobilaženjem hladnoće,
a ljeto, naime, to dugo, a brzopotezno miroljubivo ljeto
ponovno me prisvajalo.
Takvom pričom, jednim takvim sada.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.