petak, 19.10.2018.

Sada




Bila bi to priča o navikavanju na lijepo. Priča, kao i stvarnost,
da je iole ispisiva.
Takav neki ničim izazvan, ukraden kadar
i takvo jutarnje sada.
I bio bi to čovjek kojemu je netko trebao pisati priče (ukoliko još nije),
mekane poput buđenja u koja se ušuljao
ili pukotina kroz koje me promatrao
(drugačiju od svega što prepoznajem kao prohodno,
drugačiji od onoga čega se sve teže sjećam).

I mora da sam u pozadini tih sati bila sretna
jer nisam razmišljala mislim li o sreći ili, pak,
samo o tim rukama što se mirno kreću polumrakom,
(ili je to zapravo jedna te ista stvar);
misao bi pritom ionako boravila u priči koju bi mu netko
trebao napisati, onoj koja bi, kao i sadašnjost,
bila ispisiva još samo retrospektivno,
satima u kojima se odajemo nježnoj rekonstrukciji.

Dan je bio jednako skriven i sunčan,
jesen ga je obnavljala zaobilaženjem hladnoće,
a ljeto, naime, to dugo, a brzopotezno miroljubivo ljeto
ponovno me prisvajalo.
Takvom pričom, jednim takvim sada.

Da im poželim jutra.

____________________


meni, od mene (jer netko se, čini se, probudio).




19:39 | Komentari (10) | Print | ^ |