Kada konačno progledaš i prerasteš
sve njihove emocionalno nedostupne
provalije i zamke,
pa sa čitavih svojih metar i nešto srca
još i tjemenom pokupiš
neke pristupačnije oblake,
kada te ne bude privlačilo obijanje
tri plus jedan puta zaključanih vrata i
drhtanje od bijesa i tuge
na svaku hladnu gestu
koju bi sada ponovno trebalo
otapati, pretapati, preoblikovati
i, razumije se, pripisati sebi,
kada u nešto mekanije i sigurnije
ne budeš morao(la) uračunavati
unaprijed nepravedne kamate
sve dok ti se od umora po rukama
ne preliju podočnjaci,
bit ćeš konačno i nasmijan(a)
i živ(a). Živjeti.
I prestati pričati.
______________________
Prepoznajem sebi identične (njegove, ne njezine) ruke.
(Neki "ne ponovilo se, ne spominjalo se" scenariji.)