Potrebno je
(pre)šutjeti.
Ili mnogim riječima ne izreći ništa osim
ljepljive tišine
uz koju će potlačenost onih što (ne) plaču
pronaći toliko žuđenu milost
zarivši svoje gubave ruke
u ove loše skrivene rupe,
oznake pokušaja, promašaja
i čavala.
Povjerovati.
A onda opet,
kakvim si to vidom onako mučno šutjela,
nadajući se da sve to negdje
po prvi put
ipak neće biti potrebno?