Vrata (III): Kako misliš ne znaš napisati portret?
Zamisli trenutak u kojem možeš osvojiti
nečiju pjesmu,
uobličiti ritam u puls, ostaviti
se iznutra
i samo ju nježno
opominjati, pratiti,
gnječiti u trzaj.
Pjesma je pritom tapiserija. Putokaz
I samo ju ti znaš napamet.
Jesi?
Sada zamisli osobu u čije bi podlaktice mogao ugravirati
jednu takvu mapu, samo svoju sekvencu,
nešto što te opisuje i prije dolaska na odredište
i svih onih nespretnih istraživanja
u nekoj osvojenoj noći.
Ili nešto ranije, recimo, približavanje izgovorenog tijelom,
ulaženje na prstima u nečiji strah,
pa izostanak straha, tijelo
bez interpunkcije, tijelo izvan margina,
skok u dalj svezanih očiju kada je jedina smjernica
raspored nečije kože na tvojim trepavicama,
putokaz u glasu
dovoljno harmoničnom i rastezljivom
da nikakvo prodiranje oštrine izvanjskih riječi
ne remeti stapanje u konačan oblik.
Zatim:
sakriti portret
od svijeta, od svega što je u njemu suvišno i nužno
izbrisati u zaborav.