(putopisni dijalog između vjetra i mora, samoj sebi.
jer si vjerojatno putovala sama.
dio drugi.)
_________________
Potražiti mjesto za prozu, opružiti riječi u misao,
jednu podignutu ruku umjesto cijele nažuljane strane tijela
prebaciti preko sebe, zatim se zagrliti, izvući van.
Zažmiriti na jedne, saviti druge. Prste.
Oko mene je blještalo umjetno sivilo ljudi koje sam ostavila na drugoj strani perona. Linije tako postaju krivulje razgraničenja, sve je ponovno na svome mjestu, postavljeno ulaštenom netaknutošću upotrebe. Ključ nekoliko puta, okretno, za svaki slučaj. I sretan uzdah. Zatim put prema ulomcima, romanima, nekoliko uvodnih riječi i košmarno iščekivanje skretanja. Skretničar iznova postaje onaj o kojemu smo pisali unatoč prebojanim sobama, iscrpljenom vremenu, feniksima i bogovima iz aparata za brzu upotrebu.
Drugu i treću priliku daješ prozi, zatim dopisuješ nule, unovčit ćeš svaku od podnaslovnih stranica, prilagoditi brzinu fino opremljenim sjedalima, izvanjskom nebu što se porozno dobacuje tuđim zvijezdama, a sve kako bi donijela želju iz džepa spremljenu u malenoj kozmetičkoj torbici, uvijek uz tebe, za svaki slučaj.
Negdje opasno blizu zapleta zahvalit ćeš mi, do epiloga ćemo već imati i priču, odgonetnute posvete, zatim se vraćati kako bismo smišljali nove, davali bolje naslove radnim verzijama kao da vrijeme briše sve precrtane prepreke, trošnosti načinjene od strane drugih koje nam pomalo škripe i zapinju, i šutnje koje nam svejedno šire margine. Za svaku novu. A ako imamo takav plan, vidiš, i dalje, srećom, nemamo puno. To mi se sviđa, vrlo malo prtljage, više onoga "zagrli me, pisac se nakon kontrole karata izvlači van, cigareta ili dvije, podočnjaci prestaju dva mjesta iza, prebiru se ruksaci jednine, krećemo".
Mislima ponovno stvaraš dijaloge, vidiš, lakše je, povjerujem da sam tu, da se još nešto drugačije može ispisati, preobraziti nas dovoljno da se krećemo izvan skrivenih fusnota. Da se znamo. Vjetar mi svejedno nešto dobacuje, gledam mu ideju kroz prozor. Tko si danas?
Iskoristit ću taj prizor jednom kada se umorimo, pamćenje je misao koja te svakodnevno pozdravlja, za dobro jutro, za laku noć, za mirno more i vedro zlatno ravničarsko nebo.
Čujem: "Blagonaklono mi stavljaš ruku na rame, pretvaraš se u sve strane svijeta i kotača." Neke odgovore plaćam upravo tako, unaprijed i bez predumišljajnih kamata, za svaki slučaj.
Putujete sami, rekao bi skretničar, glumio da je postavio pitanje i točnu interpunkciju cilja. Da na ispruženoj karti piše kome.
U tom se trenutku, nebitnom za ishode, pjesnikinja još jednom ogleda oko sebe, izokrene utrobu na riječ koju ne treba izgovoriti. Putuje negdje dok to negdje ne postane nevidljivo. I zatim ono jedno porozno godišnje doba, ono koje dolazi kasnije, zapisano u sitnim nagovještajima karte koju lomiš u ruci.
"Putujem od, ne prema, prije nego se vratim. Hvala."
Fusnota se prelijeva po zvukovima kretanja, polagano, znajući da već na sljedećoj stranici mijenjam diktirani smjer, dolazim kući, započinjem.
________________________________
Prtljaga: monolozi, bilješke, snovi.
I mjesta do prozora.