Ona strpljivost oko rečenice, njezino umirivanje
i probijanje u bjeline koje su zvale na revanše,
što bih s tim?
Zagledana u vlastite seanse riječi, u skidanje slojeva,
pred očima mi se objašnjavao tango sjećanja
o žuđenoj dosadi,
onoj koju bih sada poslužila kao primirje i čaj,
prije svega odmor od teksta
kojemu se stvara vrhunac.
A trudila se koliko je mogla, ta rečenica,
osvajala je zaboravljene posude
poput vode niz koju se najbolje prešućuje i maskira
u dodijeljeni oblik,
u izbjegavanje vlastite odgovornosti.
Namirila mi je dane, istina, gotovo da bih joj mogla
dopisati pobjedu, iznuđenu borbu za vlastiti govor
i povratak u šutnju koju,
naime, još nisam
naučila oblikovati.