jučer sam susrela nepoznatu obitelj, dvije djevojčice
izrazito narančaste kose, nepravilnost rute.
izgledalo je smišljeno i previše umekšano za grube nedjeljne ceste:
pokušavala sam ih obrnuti, inercijski i naučeno,
jednu crnu mačku jantarnih očiju,
pola ježa.
pomislila sam da konačno i ja stanem u kutiju za cipele,
da bih tako naručena mogla natrag u Kinu
proučavati glavne gradove na portretima domorodaca,
uočavati obrasce, saznati što je to toliko čarobno
u orijentiranju.
napokon, više nisam iščekivala uglove iza kojih bi se mogao pojaviti.
to me pogodilo.
pomislila sam da nešto takvo zapravo i treba biti,
to odguljeno vrijeme, izmišljeno pomilovanje,
ubrzanje stvari samo za nas koji smo se dobro vladali
u vrijeme potopnih kiša.
a vozila sam polagano,
onako kako se kotrljaju tijela bez odredišne točke,
dok mi taj bljesak narančastog nije izokrenuo kotače, jantar
i proces kojim se crna boja presijavala na oblačnom nebu,
dok se nebo nije rasparalo upravo tu, pod mojim nogama,
bodljikavo poput nedjeljne večeri.
nisam stala.
možda mi i ne povjeruješ, ali polažem pravo na nebeske putokaze,
skupljam, pamtim i slušam čak i kada osim svojih suza
ne čujem ništa više.
četrdeset dana.
tumačim ih uglavnom kasnije,
kada svi izađu iz Kine,
kada se čini da je sve ono od ranije
utopljeno u jantarnoj dubini.
je li se tako i Bog osjećao sedmoga dana pa slagao
da je sada konačno sve dobro?