S rajčicom je išlo glatko. Zapela bih o kupus
pokušavajući sakriti ruke naviknute na glatke bijele površine,
na margine prijevoda i pregibe u kojima nastaju riječi.
(Paterson je vozio autobus, ja sam se klatila
na suvozačevom sjedištu automobila svoga dvije godine mlađeg brata,
onog kojeg si ni nakon svih ovih godina i diploma ne bih mogla priuštiti.)
Meso za kebab moraš naučiti rezati različitim noževima: onaj veći,
nalik motornoj pili uz koju sam davno odrasla,
koristiš ukoliko je meso kvrgavo i neravnomjerno pečeno.
Manji, kružni rezač moraš držati uspravno kako bi rezao
pravilne komade, pazeći ujedno da meso pada
na jednu hrpu na limenoj podlozi.
(Paterson je pisao u pauzi za ručak.
Još uvijek nisam imala želje za hranom.)
S rajčicom je išlo glatko, no nakon luka bih itekako plakala; sir se
iritantno lijepio za dno posude, krastavci su klizili, kukuruz
bi ispuštao suvišnu sluzavost koju bih zatim cijedila
u razmacima od dva do tri sata. U jednakom vremenskom periodu
zadobivala bih i opekotine; toster se, naime, gasio
tek oko 22 sata, sat vremena prije zatvaranja.
(Paterson bi na pitanje "Kako si?" odgovarao sa "Sve je u redu."
Meni je bilo dovoljno da me netko nasmijava.)
Papuče su glatke i bijele, a kako je odvod u kućici začepljen,
morala sam paziti da se ne poskliznem pri iznošenju posuda
s prljavom vodom na parkiralište ispred ulaza. Kontrast stupnjeva u zraku
bio je najteži: unutrašnja se temperatura nije podudarala
s onom koju bi pokazivao zaslon na mom zaboravljenom mobitelu.
(Paterson je volio ljude i činilo se da s lakoćom nosi uniformu
koja se kompatibilno stapala s tragovima na njegovom papiru.)
Prije spavanja sjedila bih u polumraku nasred kreveta
pušeći još jednu cigaretu u nizu i držeći mobitel i pepeljaru u krilu
skupljenom ispod pokrivača. Mačka bi tražila mjesto pored mene,
a ja onu točku s koje bih mogla odgonetnuti što sve zapravo nije u redu.
Nisam se žalila, nisam čula ništa osim poznate, usamljene tišine
iako se činilo da stvarnost grabim za rogove
onako kako to svi rade, kako bih i ja trebala, kako su me učili.
Ipak, kao da to nigdje gdje bih zakoračila nije bilo dovoljno:
gledala sam zbunjeno svoje izranjavane ruke i nagomilane riječi,
zatim bih odustajala gaseći lampu, smještajući se u položaj fetusa,
zatvarajući oči i izgovarajući mantre ohrabrenja za laku noć:
"Mislim na tebe, ponosim se tobom, volim te, čuvam, spavaj mirno."
Ujutro bi sve izgledalo prozračnije, korisnije, ujutro bih se i nasmijala.
(Paterson se budio bez alarma: njegov sat pokazivao bi
uvijek isto vrijeme.)
