Mislim da danas razumijem kako je mogla više od svega voljeti
parati, ta Penelopa, svake noći,
brežuljke i čemprese pretvarati natrag
u konce, a tada opet strpljivost, potom...
je li to ispraznost?
Sav taj trud očiju i jagodica prstiju, utrošen dah, sve što je
dvije dimenzije sklopilo
jednu u drugu, sada, odjednom se vraća
na početno, ta na koje drugo mjesto ako ne na to
mjesto?
Jorie Graham, Pletenje i paranje
Sloboda je prostor omeđen drugom osobom,
lebdenje u elektricitetu polova
gdje se vrijeme, tijelo i smisao
potpuno podređuju pripadanju.
***
o stvaranju bih rekla samo riječ ili dvije:
iscrtavao bi me detaljima o kojima nije trebalo misliti
i oblikovao čekanjem u kojemu se moja slika
napokon ogledala izbliza
svi su me drugi povezivali s ratovima u kojima nisam sudjelovala:
samo bih klizila niz te tužne fatamorgane
i promatrala žedne ruke
umorne od odustajanja
ali onda odjednom:
nakon svega što je uokolo vrištalo
u tijelo mi se urezala spasonosna vibracija glasa
i zapovijed kojom je započelo raslojavanje pitanja
jesam li napokon postala ona biljka
o kojoj sam mu često proročki pisala
otkrivši tako svoj mali kvadrat
čiste orgazmičke sreće?
jesam li ga prepoznala u tišinama
i razmacima dvaju pripitomljenih tijela
u jednom isto ovakvom teškom
i besmislenom između?
ja kao njegova najdragocjenija imovina
kao oblik koji mi je predao
i tekst koji je oblikovao našim strahom
od materijaliziranog pripadanja
ja kao pobuna koja je tek trzaj
izmak koji se poništava točno određenom frekvencijom
nešto poput udisanja poznatog zraka sobe
poslije dugog i mučnog izbivanja
pa nakon što izbrišem nepotrebni intermezzo
nakon što shvatim sve što već znam
upotpunit ću prostor ja-biljkom koja nedostaje
kvadratu čiste orgazmičke sreće