Kad pomislim na nju, sjetim se
kako je ono hodala tko zna koliko
metara iznad šanka i ogledala,
znaš onog nad kojim smo svi rezali prste,
bilo je nekakvo zimsko, stakleno vrijeme,
uporno ustajalo, nisko, i svi mi,
sve one naše startne riječi i brzine,
samo smo se utopili u nježnom konjaku
kada je ušetala,
i kao da sam, onako težak od čaša
i izredanih pogleda,
nekako i uspio uhvatiti taj pokret,
sjećaš se, kao da je nošena, kao da zna
nešto što nama još nije prorokovano;
a bilo je baš zimsko vrijeme, nisam mogao
krvariti ravnije ili brže,
onaj naš stari krug i svi mi, kvragu,
znali smo to i zatvorenih očiju,
ali smo prokleto šutjeli, batrgali se
i ovamo i onamo i nigdje, dok je ona,
kažem ti, ona je hodala sve one metre
prema gore, kužiš,
kao da je nošena;
sjetim se toga svaki put kad netko
od ekipe navrati, kako li se zvala,
još i sada, kažem ti,
kao da je bilo jučer.
_________________________________
Razmišljala sam o skupljanju heroina - kako onih anonimnih koje nas okružuju tako i onih čija nam imena svima jednako odzvanjaju.
Ne znam je li to neki spomena vrijedan hobi, ali nakupilo ih se s godinama.
Potraga koja, nadam se, nikada ne završava.
